Duh vremena: Korak napred

Upravo sam odgledao 3. nastavak filma sa istim utiskom kao i prva dva. Original je Zeitgeist: Moving Forward (2011) www.zeitgeistmovingforward.com

Za vas (sa jeftinijim ulaznicama) koji nemate priliku da odgledate film, prevod će biti sasvim dovoljan:

U društvu koje propada, umetnost,
ukoliko je prava, nužno odražava propadanje.
Njena najvažnija društvena uloga je
da pokaže da je svet promenljiv
i doprinese da se promeni.
-Ernst Fišer
Nemiri uzrokovani planovima vlade
da ne plate dugove.
Nezaposlenost raste
i nastaviće da raste
prosto zato što postoji višak robe.
Sav novac je pozajmljen,
a duguje se bankama drugih zemalja.
Novac u vidu povoljnog ličnog zajma.
Filter cigarete sa aromom.
Liker Kolt 45, “Koliko si seksi?”
Da li SAD planira da bombarduje Iran?
Amerika sponzoriše terorističke napade na Iran.
Moja baka je bila divna osoba,
naučila me je da igram Monopol.
Razumela je da je poenta igre u sticanju.
Kupovala bi sve što može
i ubrzo bi postala nepobediva.
I uvek isto,
pogledala bi me i rekla:
“Jednom ćeÅ¡ da naučiÅ¡ ovu igru”.
Jednog leta igrao sam Monopol po ceo dan
i tada sam naučio da igram.
Jedini način da pobediš je
da kupuješ sve što možeš.
Shvatio sam da su novac i vlasništvo
jedini način da sačuvaš rezultat.
Krajem tog leta
bio sam suroviji od bake,
spreman i da zaobiđem pravila da bih pobedio.
Na jesen smo seli da igramo.
Uzeo sam joj sve. Gledao sam
kako gubi i poslednji dolar i predaje se.
Tada me je naučila još nečemu.
Rekla mi je:
“Vraćamo sve u kutiju.
Kuće, hotele,
železnice i komunalna preduzeća.
Sva imovina i sav divni novac
idu nazad u kutiju.
Ništa nije bilo zaista tvoje.
Prijalo ti je da ih poseduješ,
ali to je postojalo i pre tebe,
a postojaće i posle tebe – igrači dolaze i odlaze.
Kuće i kola,
titule i odeća,
čak i tvoje telo.”
Činjenica je da se sve što sam dobio
vraća u kutiju i da ću sve to da izgubim.
Razmislite o tome
kada dobijete najbolji posao,
kupite najbolju stvar,
najbolju kuću,
kada se materijalno obezbedite
i popnete na lestvici uspeha
do najvišeg nivoa koji možete da dostignete.
Kada oduševljenje splasne,
a splasnuće,
šta onda?
Koliko daleko morate da odete
da biste videli gde to vodi?
Sigurno razumete
da nikada neće biti dosta.
Zbog toga morate da se zapitate
šta je zaista važno.
Seksi su!
Imaju sve!
Razmaženi su!
Najgledaniji šou!
Gentle Machine Productions predstavlja
film Pitera Džozefa
Dok sam bio momak
i odrastao u Njujorku,
odbio sam da položim zakletvu zastavi.
Poslali su me kod direktora.
“ZaÅ¡to nećeÅ¡ da položiÅ¡ zakletvu
kao ostali?”
Rekao sam da su svi verovali da je Zemlja ravna,
a nije bila.
Objasnio sam da Amerika sve što ima duguje
drugim kulturama
i drugim narodima
i da želim da položim zakletvu
Zemlji
i svim ljudima na njoj.
Uskoro sam
napustio školu
i napravio laboratoriju u sobi.
Počeo sam da izučavam nauku
i prirodu.
Shvatio sam
da u univerzumu vladaju zakoni
kojima i pojedinac
i društvo
moraju da se pokoravaju.
1929-te došlo je do kraha
koji danas zovemo
Velika depresija.
Nisam razumeo zašto su milioni ljudi
gladni, bez posla i krova nad glavom,
a sve fabrike zjape prazne.
Resursi su i dalje postojali.
Tada sam shvatio
da su pravila ekonomske igre
potpuno pogrešna.
Ubrzo je počeo Drugi svetski rat
u kome su se narodi
sistematski međusobno uništavali.
Izračunao sam da bi resursi
uništeni i protraćeni
u ratu
mogli da zadovolje potrebe
svih ljudskih bića na planeti.
Od tada posmatram kako čovečanstvo
ide ka sopstvenom istrebljenju,
kako se dragoceni ograničeni resursi
neprestano zloupotrebljavaju i uništavaju
zbog profita i slobodnog tržišta,
kako se društvene vrednosti gube
i svode na izveštačeni materijalizam
i bezumnu potrošnju
i kako moć monetarnog sistema
kontroliše političke strukture
u prividno slobodnim društvima.
Imam 94 godine
i moja otuđenost je
ista kakva je bila
i pre 75 godina.
Ovo sranje mora da prestane.
ZEITGEIST (DUH VREMENA)
ZEITGEIST: KORAK DALJE
“Ne sumnjajte da mala grupa pametnih,
posvećenih ljudi može da promeni svet.
Do promena samo tako i dolazi.”
-Margaret Mid
Prvi deo: Ljudska priroda
Ako se bavite naukom,
od početka se baviš pitanjem
šta nas određuje, nasleđe ili sredina.
To liči na izbor Koka-Kola ili Pepsi,
Grci ili Trojanci.
Dilema nasleđe ili vaspitanje je
krajnje pojednostavljeno shvatanje
mogućih uticaja,
jer čak i način na koji naše ćelije reaguju
na nedostatak energije
utiče na to ko smo na najindividualnijim
nivoima naše ličnosti.
Rezltat je lažna podela koja ili prirodne
ili sredinske uslove stavlja
iznad onih drugih.
Shvatanje da je život DNK i kod svih kodova,
Sveti Gral, da je sve određeno njime,
ili perspektiva
društvenih nauka
da smo “druÅ¡tvena bića”
a da biologija treba da proučava buđ,
da su ljudi nezavisni od nasleđa.
Oba gledišta su besmislena.
Istina je
da je nemoguće razumeti
kako biologija funkcioniše
izvan konteksta okruženja.
[To je genetika]
Jedno od najpogrešnijih,
ali široko rasprostranjenih
i potencijalno opasnih shvatanja je
da je ponašanje u potpunosti određeno genetkom.
Šta to znači?
Mnogo suptilnih stvari ako poznajete
modernu biologiju, ali za većinu
to jednostavno znači
deterministički pogled na život
ukorenjen u biologiji i genetici.
Geni ne mogu da se menjaju,
oni su takvi kakvi jesu
i zato se resursi
ne troše na pokušaj da se poprave.
Ne ulagati energiju u pokušaje
da se poboljša društvo
bilo bi isto tako besmisleno.
[Bolest]
Uobičajeno mišljenje je da su stanja
poput hiperaktivnosti ili šizofrenije
genetski programirana.
To nije istina,
ništa nije genetski programirano.
Mali broj bolesti
vrlo retko
zastupljenih kod ljudi
je genetski određeno.
Za većinu složenih stanja
postoje genetske predispozicije,
ali predispozicija nije isto što i predodređenost.
Traženje izvora oboljenja u genomu
u startu je osuđeno na propast,
jer većina oboljenja nije genetski predodređena.
Srčana oboljenja, rak, moždani udari,
reumatska oboljenja, autoimuna stanja,
mentalno zdravlje, bolesti zavisnosti…
Ništa od ovoga nije genetski predodređeno.
Od sto žena koje dobiju rak dojke
samo sedam nosi taj gen,
a ostale ga nemaju.
Ni od sto žena koje imaju taj gen
sve ne dobiju rak.
[Ponašanje]
Geni ne utiču da se ponašamo
na određen način bez obzira na okolnosti.
Oni omogućavaju različite reakcije na okruženje.
U stvari, mnogi uticaji iz ranog
detinjstva i način vaspitanja dece
deluju na ispoljavanje gena.
Geni se aktiviraju i deaktiviraju
da bi preusmerili razvoj tako
da odgovara sredinskim uticajima.
Ovo potvrđuje
studija o žrtvama samoubistva u Montrealu.
Autopsije njihovih mozgova
pokazale su da su oni (a radilo se
uglavnom o mlađim osobama)
bili zlostavljani kao deca
i da je zlostavljanje to koje je dovelo
do genetske promene u mozgu.
Reč je o epigenetskom uticaju.
“Epi” znači na vrhu,
tako da sredina u stvari određuje
da li će određeni geni da se aktiviraju ili deaktiviraju.
U studiji na Novom Zelandu
u gradu Dunedin
nekoliko stotina pojedinaca je proučavano
od rođenja do dvadesete godine.
Otkrili su da je moguće identifikovati
genetsku mutaciju, abnormalni gen
koji je na neki način povezan
sa predispozicijom da se počini nasilje,
ali samo ako je pojedinac
bio izložen nasilju kao dete.
Ljudi sa takvim genom
nisu više skloni nasilju,
stopa nasilja je kod njih
čak i manja nego kod ostalih,
ako u detinjstvu nisu zlostavljani.
Objasniću na primeru
da geni nisu presudni.
Postoji tehnika kojom se
eliminiše speifičan gen kod miša.
Ni potomci ga neće imati
ako ga odstranite.
Taj gen je odgovoran
za protein koji utiče
na učenje i pamćenje.
Kada odstranite taj gen
miš ne može da uči.
Geni određuju inteligenciju?
Nepoznato u ovom istraživanju,
iako su ga objavili svi mediji,
je da ako se miševi odgaje
u stimulativnom okruženju,
a ne u kavezu,
potpuno nadoknade taj nedostatak.
Ako danas kažemo da je
neko ponašanje genetsko,
ako to uopšte smemo da kažemo,
govorimo da geni utiču
na način reagovanja
organizma na okolinu,
da mogu da utiču
na njegovu spremnost
da se nosi sa izazovima iz sredine.
Većina ne podrazumeva ovo pod tim.
Nemojte pogrešno da me shvatite,
ali nastavljanje sa pričom
da je sve genetski,
nije daleko od eugenike
i sličnih stvari.
To je rasprostranjena
i vrlo opasna zabluda.
Postoji ozbiljan problem
sa biološkim objašnjenjem nasilja.
Ta hipoteza je potencijalno opasna
i varljiva i može
zaista da nanese zlo.
Ako verujete u to,
reći ćete da ništa
ne može da se uradi
da se promeni sklonost
tih ljudi ka nasilju
i da možemo samo da ih zatvorimo
ili ubijemo.
Zanemarujete potrebu da se promeni
društvena sredina i preduslovi
koji navode ljude da budu nasilni,
jer je to nevažno.
Genetski argument dozvoljava lukzuz ignorisanja
društvenih i istorijskih činilaca.
Luis Menand je u “Njujorkeru”
pronicljivo napisao:
“ObjaÅ¡njenje
da je sve genetski predodređeno
ne ugrožava postojeće stanje stvari.
Zašto bi iko bio nesrećan
ili se ponašao antisocijalno
kada živi u najslobodnijoj
i najnaprednijoj zemlji na svetu?
To nije do sistema,
razlog je neka greÅ¡ka u čoveku.”
Odlično je to rekao.
Genetski argument dozvoljava
ignorisanje društvenih,
ekonomskih i političkih činilaca
koji u stvari izazivaju
mnoga problematična ponašanja.
[Studija slučaja: Zavisnost]
Zavisnost se obično
povezuje sa drogom,
ali gledajući šire,
zavisnost je svako ponašanje
povezano sa žudnjom
za privremenim olakšanjem
i dugoročnim negativnim posledicama.
Osoba sve više gubi kontrolu
i želi i obećava da će da prestane,
ali ne može.
Kad to razumete, vidite da ima
još mnogih zavisnosti
sem narkomanije.
Zavisnost od rada, kupovine,
interneta, video igara.
Zavisni od moći je imaju,
ali uvek hoće još.
Korporacije uvek žele da poseduju više.
Zavisnost od nafte
ili bar od zarade i onoga
što zahvaljujući nafti imamo.
Pogledajte negativne posledice po okolinu.
Uništavamo planetu na kojoj
živimo zbog raznih zavisnosti.
Zavisnosti imaju pogubnije
društvene posledice
nego kokain i heroin na moje pacijente.
A ipak, one se nagrađuju i poštuju.
Direktor duvanske kompanije
sa najvećim profitom ima najveću platu.
Ne snosi nikakve zakonske posledice.
Poštovani je član
upravnih odbora nekoliko kompanija.
Bolesti izazvane pušenjem
ubiju godišnje 5.5 miliona ljudi u svetu,
četristo hiljada samo u SAD-u.
Ti ljudi su zavisni od profita
i to toliko zavisni
da poriču
posledice svojih postupaka,
a to je tipično za zavisnike.
Prestižno je biti navučen
na profit bez obzira na cenu.
Dakle, prihvatljivo i prestižno su proizvoljni
fenomeni u našem društvu
i što veća šteta, to zavisnost
izaziva veće poštovanje.
[Mit]
Mit je da droga stvara zavisnost.
Rat protiv nje se bazira na ideji
da ako zabraniš drogu,
obračunaćeš se sa zavisnošću.
Ako zavisnost shvatimo šire,
videćemo da nijedna supstaca
ili ponašanje sami po sebi
ne stvarajuju zavisnost.
Mnogi kupuju, a nisu kupoholičari.
Nisu svi zavisni od hrane.
Svi koji piju nisu alkoholičari.
Pitanje je šta izaziva zavisnost.
Kombinacija podložne osobe i potencijalno
zarazne supstance ili ponašanja
čini da se zavisnost razvije.
Ukratko, zavisnost ne izaziva droga,
već podložnost osobe dovodi
do zavisnosti od supstance ili ponašanja.
[Životna sredina]
Da bismo razumeli
šta neke ljude čini podložnima,
pogledajmo njihova iskustva.
Stara, ali i dalje široko rasprostranjena
ideja da je zavisnost genetska
je naučno neodrživa.
Naprotiv, određena životna iskustva
čine ljude podložnima.
Ona ne samo da formiraju
karakter i psihološke potrebe čoveka,
nego i sam mozak, a taj proces
počinje još u materici.
[Prenatalni period]
Utvrđeno je da ako se
majke u trudnoći nerviraju,
deca često razviju
osobine koje utiru put zavisnostima.
Razvoj je oblikovan
psihološkim i socijalnim okruženjem.
Na čovekovu biologiju utiču
životna iskustva još iz materice.
Okruženje deluje na nas
i pre rođenja,
dok smo još fetusi putem informacija
koje dolaze kroz majčinu cirkulaciju,
hormone, hranljive materije.
Odličan primer za ovo
je holandska Gladna zima.
Tokom nacističke okupacije Holandije 1944-te
sva hrana je
prebačena u Nemačku.
Za tri meseca je više desetina
hiljada ljudi umrlo od gladi.
Kakve su posledice ovoga?
Da ste tada bili fetus u drugom ili trećem
tromesečju, naučili biste nešto posebno.
Pokazalo se da je to period
kada telo uči o svom okruženju.
Koliko je preteće to mesto napolju?
Koliko izdašno? Koliko hrane stiže
kroz majčin sistem?
Ako ste gladovali tokom tog perioda,
telo vam je zauvek programirano
da oskudeva u šećeru i masnoćama,
pa čuva i najmanje količine.
Ako ste tada bili fetus u Holandiji,
sada verovatno imate
visok krvni pritisak
i poremećen metabolizam.
Tu se uticaj okruženja neočekivano pojavljue.
Potomci laboratorijskih životinja izloženih
stresu u trudnoći skloniji su
kokainu i alkoholu kad porastu.
Jedno britansko istraživanje navodi
da žene maltretirane u trudnoći
u posteljici imaju viši nivo
hormona stresa kortizola
i da njihova deca imaju
predispozicije za stvaranje zavisnosti.
Stres pre rođenja priprema teren
za razna mentalna oboljenja.
Izraelsko istraživanje dece
čije su majke bile trudne
pred početak rata 1967-me
pokazuje da njihovi potomci
češće imaju šizofreniju
u odnosu na ostale.
Ima mnogo dokaza da prenatalni
uticaji imaju veliki uticaj na razvoj ljudi.
[Rano detinjstvo]
Razvoj čovekovog mozga
se odvija
uglavnom posle rođenja
i pod uticajem okoline.
Uporedite čoveka sa konjem
koji trči čim se rodi
i videćete da smo vrlo nerazvijeni.
Priznaćete da takvu snagu, koordinaciju pokreta
i oštrinu vida ne razvijemo
do druge godine života.
To je zato što se mozak konja
razvija u sigurnosti materice,
a kod nas počinje posle rođenja.
Kako naša glava raste,
razvijamo se u ljudsko biće,
a razvoj prednjeg dela mozga
je ono što odlikuje našu vrstu.
Pritom hodamo dvonoške, što rezultira
sužavanjem karlice.
Zbog uže karlice i veće glave
rađamo se pre vremena.
Mozak životinja
se razvija unutar materice,
a kod ljudi posle rođenja
i u velikoj meri je pod uticajem okoline.
Koncept nervnog Darvinizma znači da se
sklopovi na koje sredina pozitivno utiče
razviju optimalno, a da se ostali
ili ne razviju ili ne razviju optimalno.
Ako bebu sa savršenim vidom
držite u mraku pet godina,
oslepeće, jer je neuronima vida
za razvoj potrebno svetlo.
Bez podsticaja čak i sklopovi
aktivni po rođenju
atrofiraju i izumru, a novi se ne razvijaju.
[Pamćenje]
Važan uticaj na ponašanje
odrasle osobe imaju rana iskustva,
čak i ona najranija,
iskustva do kojih ne doseže sećanje.
Postoje dve vrste pamćenja.
Eksplicitno pamćenje je ono
kada možete da se setite činjenica,
detalja, epizoda, okolnosti.
Deo mozga koji kodira sećanje,
hipokampus,
ne počinje razvoj pre godinu i po dana,
a završava ga mnogo kasnije.
Zbog toga se skoro niko
ne seća prvih 18 meseci.
Postoji i druga
vrsta, implicitno,
emotivno pamćenje.
U njemu se emotivna iskustva i tumačenje
koje dete stvara integrišu u mozgu
u mreže, koje se ispoljavaju
i bez određenog sećanja.
Jasan primer za to je
što se usvojeni ljudi često
osećaju odbačenima.
Ne sećaju se usvajanja,
ni odvajanja od majke
jer nemaju čime da se sete,
ali sećanja na razdvajanje i odbacivanje
ostaju urezana u mozgu.
Oni češće nego drugi
osećaju odbačenost
i emotivnu uznemirenost,
kada misle da nisu
prihvaćeni.
Kod usvojenih osoba
ovo je izraženo
zbog funkcije implicitne memorije.
Prema literaturi i mom iskustvu,
ljudi koji pate od zavisnosti
većinom su bili zlostavljani kao deca
ili su pretrpeli
velike emotivne gubitke.
Emotivno i implicitno oni pamte
svet koji nije bezbedan
ni prijateljski, staratelje kojima nisu verovali
i odnose nesigurne
za prepuštanje.
Zbog toga se
ne upuštaju
u bliske odnose,
ne veruju starateljima,
lekarima i drugima koji žele da pomognu,
a svet vide kao nesigurno mesto.
Za to je odgovorna isključivo implicitna memorija
koja pamti potisnute detalje.
[Dodir]
Prevremeno rođena deca
mesecima su u inkubatorima
okružena aparatima.
Danas znamo
da deset minuta milovanja dnevno
ubrzava razvoj mozga.
Ljudski dodir je ključan za razvoj,
a bebe koje niko ne uzme u ruke umiru.
Ljudima su neizmerno važni
dodir i bliskost.
U našem društvu postoji sklonost
da se roditeljima govori da ne drže
decu u rukama kada plaču da ih ne bi razmazili,
ili da bi naučila
da spavaju noću.
Zanemarujemo dečje potrebe.
ÄŒak i ako odustanu i nastave da spavaju,
mozak im se samo ugasi.
Tako se brane da ne pate
zbog roditeljskog napuštanja,
ali indirektno ona pamte
da nikoga nije briga.
[Detinjstvo]
Mnoge razlike su izgrađene u ranom detinjstvu.
Naravno da se iskustva roditelja
sa životom u nemaštini,
prenose na decu
i kroz postporođajnu depresiju majke,
i kada su roditelji nervozni
sa decom jer su imali loš dan
ili su jednostavno premoreni.
Sada već veoma dobro znamo
da ta iskustva usmeravaju dečji razvoj,
Senzitivnost deteta nije greška evolucije,
ona postoji i kod drugih vrsta,
čak se i sadnice prilagođavaju
okruženju u kome niču.
Ljudi se prilagođavaju društvenim odnosima.
To znači da su pažnja ili odbijanje
koje iskusiš u detinjstvu
u stvari, uzorak sveta u kome odrastaš.
Kada odrastaš
boreći se za ono što želiš,
čuvaš leđa, gledaš sebe, ne veruješ nikome,
i kada rasteš u u društvu u kom
zavisiš od zajedništva, saradnje, empatije,
dobrih odnosa sa drugima ljudima,
prolaziš kroz drugačiji
emotivni i kognitivni razvoj.
Zahvaljujući ranoj osetljivosti,
roditelji su, iako nesvesno,
sistem za prenošenje iskustava
o svetu u kome živimo.
Dečiji psihijatar, Vinikot, kaže da u detinjstvu
dve stvari mogu da krenu po zlu.
Ili se desi nešto što ne treba,
ili se ne desi nešto što treba.
U prvoj grupi su dramatična,
nasilna iskustva i napuštenost
mnogih pacijenata koji su zavisnici.
Nije trebalo da se desi, ali jeste.
Često čak i kad ne postoji stres,
deca ne dobijaju
preko potrebnu
koncentrisanu pažnju roditelja.
Ona nisu ni zlostavljana,
ni zapostavljana ni traumatizovana,
ali im roditelji
nisu emotivno dostupni
do čega dolazi zbog
stresova u roditeljskom okruženju.
Psiholog Alan Å or zove to “najbližim napuÅ¡tanjem”.
Roditelji su fizički prisutni,
a emotivno odsutni.
Proveo sam
četrdesetak godina života
radeći sa najvećim nasilnicima,
ubicama i siledžijama
pokušavajući da shvatim šta izaziva nasilje.
Otkrio sam da su najnasilniji kriminalci
kao deca bili žrtve zlostavljanja
kakva nisam mogao ni da zamislim
da postoje.
Nisam imao ideju kakvim su
sve izopačenostima izložena
deca u našem društvu.
Najnasilniji ljudi su i sami preživeli
pokušaje ubistva, često od strane
roditelja ili drugih bliskih osoba,
ili su bili svedoci
ubistava najbližih članova porodice.
Buda tvrdi da je sve međuzavisno.
Kaže: “U jednom je sve, u svemu jedno”.
Ništa ne može da se razume nezavisno od sredine.
List sadrži sunce, nebo i zemlju.
Danas znamo da to važi svuda,
posebno u ljudskom razvoju.
Moderna nauka to zove
bio-psiho-socijalna priroda ljudskog razvoja.
Biologija ljudi veoma zavisi
od interakcije sa društvenim
i psihološkim okruženjem.
Psihijatar i istraživač Danijel Sigel
sa Univerziteta u Los Anđelesu
koristi termin “interpersonalna
neurobiologija”, Å¡to znači
da rad nervnog sistema
umnogome zavisi od ličnih odnosa.
Pre svega sa starateljima i
drugim važnim figurama u životu,
a zatim i sa čitavom kulturom.
Ne možemo da razdvojimo
neurološko funkcionisanje čoveka
od okoline u kojoj je odrastao
i u kojoj živi.
To je tako čitavog života,
ne samo kada smo nemoćni
i zavisimo od drugih,
nego i kad odrastemo, sve do smrti.
[Kultura]
Ljudi su živeli u različitim društvima.
Društva u kojima se lovilo i sakupljao plen
bila su veoma egalitarna,
zasnovana na podeli hrane i razmeni dobara.
Male grupe ljudi živele su
od lova i potrage za hranom.
Bili su okruženi ljudima koje
poznaju celog života,
rođacima i članovima porodica.
U tom svetu bilo je
velike fluidnosti između različitih grupa,
a veoma malo
materijalnih dobara.
Tako izgleda skoro cela ljudska istorija.
To omogućava mnogo drugačiji svet.
Ono što dobijamo je smanjenje nasilja.
Organizovano nasilje nije
postojalo kroz celu istoriju
čovečanstva i to je opštepoznato.
Gde smo pogrešili?
Nasilje nije univerzalno.
Nije simetrično raspoređeno među ljudima.
Količina nasilja varira u različitim društvima.
Postoje društva praktično bez nasilja,
dok druga uništavaju sama sebe.
Neke anabaptističke verske grupe
upražnjavaju strogi pacifizam
kao Amiši, Menoniti i Huteriti.
Unutar ovih grupa, recimo kod Huterita
još nije zabeležen slučaj ubistva.
U velikim ratovima, poput II svetskog,
prilikom mobilizacije,
ljudi su odbijali da služe vojsku.
Radije su išli u zatvor.
U kibucima u Izraelu stopa nasilja je
toliko niska da kriminalno sudstvo
često šalje prestupnike,
ljude koji su počinili zločin,
da žive u kibicima da bi
naučili da žive bez nasilja.
Tamo se tako živi.
Društvo nas u značajnoj meri oblikuje.
Društvo u širem smislu podrazumeva i teološke,
metafizičke, jezičke uticaje.
Okruženje utiče i na to da li život
shvatamo kao greh ili nešto lepo,
plaćamo li u zagrobnom životu cenu
za način života, ili je to nevažno.
Sva velika društva su individualistička
ili kolektivistička,
i u njima se ljudi razlikuju,
imaju različite stavove
a verujem i različite mozgove.
Amerika je izrazito individualističko društvo.
Kapitalizam je sistem koji omogućava
sve veće napredovanje u piramidi,
ali sve manje sigurnosnih mreža.
Što je društvo slojevitije, srećete
sve manje vršnjaka i ljudi sa kojima
možete da imate odnose,
a sve više neslaganja i beskonačnih hijerarhija.
Svet u kome nemate partnere je
svet sa malo altruizma.
[Ljudska priroda]
Nemoguć zadatak je da probamo
da iz ugla nauke razumemo
kakva je priroda ljudske prirode.
Svesni ste na neki način
da priroda ljudske prirode
nije ograničena sama sobom.
Kod ljudi postoji više društvenih
razlika nego kod svih drugih vrsta,
više sistema verovanja, porodičnih struktura,
načina vaspitanja dece.
Naš kapacitet za različitost je ogroman.
U našem društvu akcenat je na takmičenju
i bezobzirnom iskorišćavanju
drugih ljudi.
Profitiranje na problemima drugih
i veoma često stvaranje
problema zarad ostvarivanja profita
vladajuća ideologija opravdava
pozivajući se na nepromenljivu ljudsku prirodu.
Dakle, mit našeg društva je
da su ljudi prirodno
konkurentno nastrojeni, osobeni i sebični.
Stvarnost je sasvim suprotna.
Ljudi imaju određene potrebe
i jedini način da se shvati naša priroda
je da se one prepoznaju.
Ljudi imaju potrebu za druženjem i bliskošću,
da vole, da budu voljeni
i prihvaćeni onakvi kakvi su.
Ako su ove potrebe zadovoljene,
razvijamo se u saosećajne,
kooperativne i empatične osobe.
Dakle,
česte suprotnosti u društvu
u stvari su poremećaji ljudske prirode,
jer malo njih ostvaruje svoje potrebe.
Može da se govori o ljudskoj prirodi,
ali samo o osnovnim potrebama
koje su instinktivne
i rezultiraju određenim osobinama
ako su zadovoljene,
a potpuno drugačijim ako nisu.
Dakle, kada shvatimo
da je ljudski organizam,
koji je veoma prilagodljiv
i omogućava opstanak u različitim uslovima,
uslovljen zahtevima sredine
i ljudskim potrebama,
postaje jasno šta je socijalni imperativ.
Kao što telu treba hrana,
ljudski mozak traži pozitivne stimulanse iz okruženja
tokom celog razvoja,
a istovremeno ima potrebu
za zaštitom od negativnih uticaja.
Ako se ne desi ono što treba,
ili se dogodi šta ne treba,
jasno je da se otvaraju vrata ne samo
mnogim mentalnim i fizičkim bolestima,
nego i mnogim štetnim ponašanjima.
Ako usmerimo pažnju ka spolja
i pogledamo današnji svet,
moramo da se zapitamo
da li su savremeni uslovi života
dobri za naše zdravlje, da li
temelj našeg socio-ekonomskog
sistema pozitivno utiče
na ljudski i društveni napredak
ili naše društvo ide protiv
osnovnih zahteva evolucije
neophodnih da se stvori i održi
lično i društveno blagostanje?
[Drugi deo: Socijalna patologija]
Pitate se gde sve počinje?
Naša stvarnost je, u stvari, svet
u stanju kumulativnog kolapsa.
[Tržište]
Ono počnje sa Džonom Lokom
koji je uveo privatnu svojinu.
On daje tri pretpostavke pravednog
privatnog prava i svojine:
mora da ostane dovoljno za druge,
svojina ne sme da se ošteti,
i najvažnija, mora da se uloži rad u nju.
Ako udružite svoj rad sa svetom,
imate pravo na proizvod.
Dok ima dovoljno za ostale,
dok ne oštećujete svojinu
i ne dozvoljavate da propada, sve je u redu.
Dugo je radio na raspravi o vladi
koja je i danas kanonski tekst
za ekonomska, politička i pravna tumačenja
i nezaobilazno štivo u udžbenicima.
Postavio je ove pretpostavke,
ali dok još razmišljate da li ste
za privatnu svojinu,
jer Lok pruža solidnu i snažnu odbranu
privatne svojine u ovom tekstu,
on ih odbacuje.
Radi to lako, u jednoj rečenici.
Kaže: “Novac je uveden
prećutnim pristankom ljudi…”,
ali pri tome
ne kaže da pretpostavke više ne važe,
a upravo je tako.
Više nije reč o proizvodu,
o imovini koju stičete svojim radom,
već novac kupuje rad.
Više nije važno
da li ostaje dovoljno za druge,
niti da li to nekom šteti.
Novac, kao ni zlato, ne može
da izgubi vrednost,
pa ne može da bude ni uzrok gubitaka,
Å¡to je smeÅ¡no – nije reč
o novcu, već o posledicama.
To su sve same besmislice.
Najalarmantnija je logička iluzija
koja mu prolazi, jer odgovara
interesima vlasnika kapitala.
Adam Smit ide još dalje i dodaje
i religiju na to.
Lok kaže da je bog sve stvorio,
njegovo je pravo,
a Smit dodaje
da nije samo njegovo.
Nije baš to rekao,
ali tako ispada, jer kaže
da se ne radi samo o vlasništvu,
već o predodređenosti, zadatosti.
Zadati su investitori koji kupuju rad.
Zadat je i rad koji kupuju i ostvareni profit
i nastala nejednakost.
Sve je to zadato.
To je ta njegova velika ideja,
kao i ostale, usput predstavljena.
Ono što ljudi prodaju je ponuda,
ono što se kupuje je potražnja.
Kako bismo mogli da izjednačimo
ponudu i potražnju
i postignemo ravnotežu?
Ovo je jedan od osnovnih
ciljeva ekonomije,
a on kaže da će to da uradi
“nevidljiva ruka tržiÅ¡ta”.
Tako dolazimo do “Boga”.
Prema Loku, samo nam nije dao
pravo na svojinu, potrebna sredstva
i prirodna prava.
Sada je sistem postao Bog.
Morate da pročitate celo
Smitovo “Bogatstvo naroda”
da biste našli ovaj citat:
“Nedostatak osnovnih sredstava
ograničava reprodukciju siromašnih.
Priroda može da se izbori sa ovim
jedino eliminisanjem svoje dece.”
Anticipirao je tamnu stranu teoriju evolucije
mnogo pre Darvina.
Zvao ih je “radnička rasa”.
Kao što vidite, radi se o rasizmu
i opravdava se ubijanje
nebrojeno mnogo dece,
jer nevidljiva ruka ujednačava
ponudu i potražnju.
Vidite koliko je “Bog” mudar ?
Danas ima mnogo zaraznih,
smrtonosnih, eko-genocidalnih pojava
koje, na neki način,
imaju začetak u Smitovoj teoriji.
Kada se osvrnemo na originalni koncept
tzv.”slobodnog tržiÅ¡ta” – kapitalistički sistem
koji su stvorili prvi ekonomisti
poput Smita,
vidimo da je namena “tržiÅ¡ta” bila
razmena stvarne, opipljive i korisne robe.
Smit nije ni pretpostavio
da će najunosniji ekonomski sektor
postati arena za finansijsku razmenu,
takozvano ulaganje,
gde se novac
stiče kretanjem drugog novca
u igri izvan zakona koja ne donosi
nikakvu korist društvu.
Bez obzira na Smitovu nameru,
sve to se dešava
zbog osnovnog principa ove teorije:
novac se tretira kao roba.
U svim svetskim ekonomijama,
bez obzira na društveni sistem,
za novcem se juri isključivo zbog novca.
Suština ideje kojoj je Adam Smit
u svojoj religioznoj raspravi mistično kvalifikovao
kao „nevidljivu ruku” je da će
uski sebični interes
sticanja te fiktivne vrednosti
nekako magično iznedri
ljudsko i društveno blagostanje i napredak.
Realnost je da se interes monetarnog podsticaja,
koji neki zovu „novčanim aspektom vrednosti”,
potpuno odvojio od temeljnog
životnog interesa koji možemo da nazovemo
„životnim aspektom vrednosti”.
Posledica je kompletna zbrka
u ekonomskoj doktrini
između ta dva aspekta.
Smatra se da novčani aspekt vrednosti
obezbeđuje životnu vrednost,
da ako se proda više robe
i BDP (bruto domaći proizvod) raste
raste i blagostanje, a da BDP
možemo smatrati osnovnim pokazateljem
društvenog zdravlja.
Eto tu vidite zabunu.
Govori se o novčanom aspektu vrednosti
koji čine svi prihodi
dobijeni prodajom robe,
a to se brka sa životnom reprodukcijom.
Dakle, na samom početku u sistem je
ugrađen amalgam novčanog
i životnog aspekta vrednosti.
Imamo posla sa strukturnom zabunom
koja postaje sve pogubnija
kako se novčani aspekt udaljava
od proizvodnje uopšte.
Ovo je sistemska greška
i to fatalna sistemska greška.
[Dobro došli u mašinu]
Danas se retko čuje da iko govori
o napretku u svojoj zemlji ili društvu
u kontekstu fizičkog blagostanja, sreće,
poverenja ili socijalne stabilnosti.
Ekonomski pokazatelji nam se
prezentuju na apstraktan način.
Bruto domaći proizvod, indeks cena,
vrednost akcija, stopa inflacije
i slične stvari.
Govori li to išta o realnoj vrednosti
kvaliteta života ljudi? Ne.
To su samo novčani pokazatelji
i ništa više.
Bruto domaći proizvod (BDP) zemlje
je vrednost prodatih dobara i usluga.
On se dovodi u vezu
sa životnim standardom ljudi.
U SAD je na zdravstvo potrošeno
17% BDP-a u 2009. godini,
što je više od 2,5 triliona dolara.
To je pozitivan ekonomski pokazatelj.
Po toj logici bilo bi čak
i bolje za ekonomiju SAD
da zdravstvene usluge koštaju još više.
Tri ili pet triliona dolara
kreiralo bi veći rast,
više radnih mesta, a ekonomisti bi time
dokazivali visok životni standard u zemlji.
ÄŒekajte malo,
šta zdravstvena zaštita reprezentuje?
Bolesne ljude i ljude na samrti.
Baš tako, što je više bolesnih u Americi,
ekonomija je jača.
Ne preterujem i nisam ciničan.
Ako pogledamo sa strane,
vidimo da BDP
ne odražava stanje zdravlja
na bilo kom nivou,
nego je, u stvari, mera
industrijske neefikasnosti
i socijalne degradacije.
Što BDP više raste, stvari postaju
sve gore po lični i socijalni integritet
i životnu sredinu.
Morate da stvarate probleme da biste pravili profit.
U postojećem poretku nema dobiti
od spašavanja života, vraćanja prirodne ravnoteže,
od pravde, mira ili bilo čega sličnog.
U tome jednostavno nema profita.
Postoji jedna izreka:
„Donesi zakon i napravićeš posao.”
Praviš ga ili advokatu ili nekom drugom.
Kriminal, dakle, pravi posao,
baš kao što ga pravi
i nesreća na Haitiju.
U SAD-u postoji oko dva miliona
zatvorenika
od kojih su mnogi
u privatnim zatvorima.
Deonice Vakenhata,
američke popravne korporacije,
zavisi od trenutnog broja zatvorenika.
To je bolesno,
ali je odraz onoga
što ekonomska logika nalaže.
Kakav je to ekonomski obrazac,
šta održava naš ekonomski sistem?
Potrošnja.
Još tačnije, ciklična potrošnja.
Kada se spustimo
do temelja tržišne ekonomije,
ostaje obrazac monetarne razmene
koja ne sme da se zaustavi,
čak ni bitnije uspori,
ako želimo da opstane
nama poznati svet.
Na ekonomskoj pozornici glavni glumci su
zaposleni, poslodavac
i potrošač.
Zaposleni prodaje rad za platu poslodavcu.
Poslodavac ostvaruje prihod prodajom
roba i usluga potrošaču,
a potrošač je samo druga uloga
zaposlenog i poslodavca,
njihovo trošenje omogućava
sistemu nastavak neprestane potrošnje.
Sistem globalne trgovine zasniva se
na pretpostavci da će uvek biti
dovoljno potražnje u društvu
da se novac brzo okrene
i da se održi potrošački proces.
Što je brži tempo potrošnje,
to je veći tzv. ekonomski rast
i tako se mašina okreće.
Samo malo.
Mislio sam da je ekonomija namenjena
štednji.
Zar štednja ne podrazumeva zaštitu,
efikasnost i smanjenje gubitaka?
Kako sistem koji zahteva potrošnju,
što veću to bolju,
efikasno štiti ili štedi?
Nikako.
Cilj tržišnog sistema je poptuno suprotan onome
što bi ekonomija trebalo da bude:
efikasna i orijentisana na potrošača
i materijal za proizvodnju dobara
potrebnih za svakodnevni život.
Naša planeta ima ograničene resurse.
Bili su potrebni milioni godina
da nastane nafta,
a milijarde da nastanu minerali.
Sistem koji namerno podržava
ubrzanu potrošnju
zarad ekonomskog rasta je ludilo
koje vodi uništenju ekosistema.
Smanjenje otpada bi bilo efikasno.
Smanjenje otpada?
Ovaj sistem je puniji otpada nego bilo koji
drugi sistem u istoriji planete.
Svaki aspekt organizacije života je
u kritičnom stanju
i preti da se raspadne i sruši.
Svi relevantni časopisi u proteklih
30 godina govore isto:
svi aspekti života su u lošem stanju,
kao i socijalni programi,
dostupnost vode…
Probajte da nađete neki aspekt života
koji nije ugrožen i narušen.
Ne možete.
Nema nijednog i to je vrlo zabrinjavajuće.
Ne shvatamo uzročno-posledični mehanizam,
niti ga prihvatamo.
Bezumno nastavljamo dalje,
iznova i iznova radimo isto
čak i kada je očigledno da ne funkcioniše.
ÄŒinjenica je da se ne radi
o ekonomskom sistemu,
već upravo suprotno, anti-ekonomskim sistemom
[Anti-ekonomija]
Poznato je da konkurentni
tržišni model ima za cilj
“stvaranje najkvalitetnijih dobara po najnižoj ceni”.
Tim konceptom se opravdava
konkurentnost na tržištu.
Pretpostavlja se da je kranji rezultat
proizodnja dobara boljeg kvaliteta.
Ako rešim da napravim sto, prirodno je
da želim da ga napravim od najboljeg
mogućeg materijala
da bi trajao što je duže moguće.
Zašto da pravim nešto nekvalitetno
pa da posle to radim opet,
trošeći još materijala i energije?
Iako je to logično u fizičkom svetu,
u tržišnom svetu
smatra se iracionalnim
i ne dolazi u obzir.
Ne možete da proizvodite
najkvalitetniji proizvod
ako želite da održite prednost na tržištu
i ostanete pristupačni potrošaču.
Bukvalno sve što se pravi
u globalnoj ekonomiji je lošeg kvaliteta
čim se proizvede,
jer je matematički nemoguće
napraviti visokotehnološki, efikasan
i strateški održiv proizvod.
Ovo se događa jer tržišni sistem
zahteva da “cenovna efikasnost”,
potreba da se smanje troškovi,
postoji u svakom segmentu proizvodnje,
od cene rada do cene
materijala, pakovanja…
Ova strategija se koristi da bi se
osiguralo da se kupuju njihovi proizvodi
pre nego proizvodi konkurencije,
koja radi istu stvar da bi im
proizvodi bili konkurentni i pristupačni.
Ova rasipnička posledica sistema
naziva se “unutraÅ¡nja zastarelost”.
Ovo je samo deo većeg problema.
Vodeći princip tržišne ekonomije,
koga nema ni u jednom udžbeniku,
je sledeći:
“NiÅ¡ta ne može da ima duži vek trajanja
od onoga što može da se izdrži
da bi se nastavila ciklična potroÅ¡nja”
Važno je da se stvari kvare i da im
rok ističe nakon nekog vremena.
Ovo se naziva “planirana zastarelost”
i to je kamen temeljac tržišne strategije
svih proizvodnih korporacija.
Malo njih priznaje
da ova strategija postoji
i najčešće je maskiraju kao
“unutraÅ¡nju zastarelost”, koju smo spominjali
i ignorišu i čak zataškavaju
napretke u tehnologiji
i mogućnost stvaranja trajnijeg proizvoda.
Kao da već nije dovoljno štetno
to što sistem sprečava
dugotrajnost i efikasnost dobara,
planirana zastarelost namerno
smatra dugotrajnost proizvoda
lošom za održivu cikličnu potrošnju,
a samim tim i za tržište.
Drugim rečima, održivost proizvoda
zapravo je obrnuta ekonomskom rastu
i zato postoji direktan podsticaj da se
obezbedi kratak rok trajanja
svake proizvedene stvari.
Sistem nikako drugačije ne bi funkcionisao.
Samo jedan pogled na more deponija širom sveta
pokazuje realnost „zastarelosti”.
Milijarde jeftino napravljenih telefona,
računara i ostale tehnologije
pune plemenitih, teško dostupnih materijala
poput zlata, koltona i bakra,
propadaju u ogromnim količinama.
Radi se uglavnom o prostim kvarovima
koji bi se u društvu orijentisanom na čuvanje
lako popravili, čime bi
rok trajanja bio produžen.
Nažalost, koliko god to bilo logično,
u stvarnosti, na planeti sa ograničenim
resursima, posmatrano sa tržišnog
aspekta, to je nesumnjivo neisplativo.
U jednoj rečenici:
“Efikasnost, održivost i očuvanje
neprijatelji su naÅ¡eg ekonomskog sistema.”
Isto kao što se fizička dobra
stalno proizvode i umnožavaju
bez obzira na uticaj na okruženje,
i uslužna industrija funkcioniše po istom sistemu.
Ne postoji novčana korist
od rešavanja problema
koji su trenutno prisutni.
Isto tako,
poslednje što medicinske institucije žele
je lek za bolesti kao što je rak,
jer bi se time izgubilo mnogo radnih mesta i novca.
Isto tako,
kriminal i terorizam su dobra stvar,
bar sa ekonomskog aspekta,
jer zapošljavaju policiju.
koja kupuje skupe proizvode za obezbeđenje,
da ne govorimo o isplativosti zatvora
koji su privatni i stvaraju profit.
Å ta je sa ratom? Ratna industrija
u Americi ima ogromnog udela u BDP-u.
To je najprofitnija industrija, a pravi
oružje za ubijanje i uništavanje.
Omiljena igra ove industrije je da diže stvari u vazduh,
pa da ih onda ponovo gradi,
što vidimo po milijardama dolara
potrošenih na rat u Iraku.
Poenta je da su negativne
odlike društva vrlo
isplative za industriju,
a da su pokušaji rešavanja problema,
očuvanja i zaštite životne sredine
potpuno ekonomski neodrživi.
Upravo zato, kad god
vidite da BDP raste u nekoj zemlji
svedoci ste povećanja potreba
bilo stvarnih ili izmišljenih.
Potražnja je, po definiciji, posledica neefikasnosti.
Veća potražnja znači veću neefikasnost.
[Poremećen sistem vrednosti]
Američki san je zasnovan
na razularenoj potrošnji.
Zasnovan je na činjenici
da su masovni mediji,
a naročito komercijalno reklamiranje
korporacija koje zahtevaju stalni rast,
isprali mozak
većini ljudi u Americi i svetu.
Tvrdnja da je posedovanje stvari
i mogućnost neograničene kupovine
preduslov za sreću,
jednostavno nije tačna.
Zašto ljudi onda i dalje kupovinom
podržavaju ekološki genocid,
čiji su efekti kumulativni?
Ovo je klasično uslovljavanje.
Određeno ponašanje im je nametnuto
i to rezultira određenim ponašanjima
i ciljevima.
Koriste sva raspoloživa sredstva
i hvale se kako mogu
da uđu čak i u umove odojčadi.
Ono što deca slušaju od malena
uslovljava ih ka brendovima.
Sad razumete kako su
ljudi postali takve budale.
Naučeni su da budu takvi.
Sistem vrednosti je poremećen.
Ovo je potvrda o podložnosti
ljudskog uma.
Najbolji dokaz za tvrdnju
da su ljudi podložni
i da se lako uslovljavaju i vode
pomoću uticaja iz okoline
je svet
komercijalnog oglašavanja.
Ne možete da se ne divite
nivou ispranosti mozgova,
programiranim robotima, “potroÅ¡ačima”
kojima je jedini cilj da uđu
u radnju i potroše 4000$
na tašnu koja se pravi
za deset dolara u robovskim
radionica na istoku,
samo zbog statusa koji neka marka
navodno predstavlja u kulturi.
Drevne tradicije koje povećavaju
poverenje i povezanost u društvu
pale su pod uticaj
potrošačkih vrednosti. Nekoliko puta
godišnje razmenjujemo beskorisna sranja.
Jasno je zašto ljudi danas
žude za kupovinom i posedovanjem.
Od detinjstva su uslovljeni
da očekuju materijalna dobra
čak i od porodice i prijatelja.
Činjenica je da je temelj svakog društva
njegov sistem vrednosti,
a naše jedino može
da funkcioniše ako u njemu
postoji naglašena potrošnja,
neophodna za održanje tržišnog sistema.
Pre 75 godina potrošnja u Americi
bila je po osobi
upola manja od današnje.
Današnja potrošačka kultura
napravljena je i nametnuta
zbog potrebe za sve većom
i većom potrošnjom.
Zato korporacije danas troše
više para na reklamu,
nego na proizvodnju dobara.
Vredno rade na stvaranju lažnih potreba
i vrlo su uspešni u tome.
[Ekonomisti]
Ekonomisti, u stvari, uopšte nisu ekonomisti.
Oni promovišu novčane vrednosti
i svi njihovi modeli
su zasnovani na novčanoj
razmeni i profitabilni su
za jednu ili obe strane,
ali potpuno odvojeni
od stvarnog sveta.
U Ohaju neki starac nije mogao da plati struju,
možda ste čuli za to.
Isključili su mu je i on je umro.
Razlog isključenja
je što nije profitabilno ostaviti je
uključenu, jer račun nije plaćen.
Mislite da je ovo u redu?
Prava odgovornost
nije na elektrodistribuciji,
nego na komšijama, prijateljima i saradnicima
koji nisu bili
milosrdni
i omogućili mu, kao pojedincu,
da plati svoj račun.
Hm.
Da li sam dobro čuo?
Rekao je da su za smrt
čoveka prouzrokovanu
nedostatkom novca
odgovorni drugih ljudi
i da je to stvar milosrđa?
Ako je tako, onda nam treba
mnogo plaćenih reklama,
kutija za donacije po radnjama
i gomile kasica-prasica
za milijarde ljudi koji umiru od gladi
širom planete
u sistemu koji Milton Fridmen promoviše.
Bilo da se bavite filozofijom
Fridmena, Hajeka,
Kejnza, Misiza ili nekog drugog
tržišnog ekonomiste,
osnova njihovih obrazloženja
retko se nalazi izvan novčanog niza.
To je kao religija.
Analize potrošnje, politika stabilizacije
deficitarnog trošenja, ukupna potražnja
postoje kao beskrajan,
na sebe upućen i samoopravdavajući ciklus,
iz kojeg su ljudske potrebe, prirodni resursi
i svi oblici fizičkog života koji su na strani
efikasnosti sasvim isključeni
i zamenjeni predstavom da će ljudi,
nadmećući se za materijalnu prednost,
motivisani sopstvenim niskim interesima,
stvoriti održivo, zdravo i balansirano društvo.
ÄŒitavoj ovoj teoriji
nedostaje životna koordinata.
Å ta to rade?
Oni zapravo prate novčani niz.
O tome se radi, monetarna vrednost
određuje šta nam je važno.
Prvo, to je sistem bez životnih koordinata.
Bez životnih koordinata!
Drugo, svi ti agenti rade
pre svega za svoju ličnu korist.
Misle samo na sebe
i kako da izvuku najviše.
To je vladajuće shvatanje racionalnosti:
lično unapređenje se
postiže unapređenjem
finansijskog stanja i imanja.
A šta je sa društvenim odnosima?
Nebitni su ako ne donose korist.
A šta je sa prirodnim resursima?
Služe samo za eksploataciju.
Šta je je porodicom sposobnom da preživi?
Nema je. Ona mora da ima
novac da bi kupila bilo kakvo dobro.
Zar ekonomija ne bi trebalo
da se bavi i ljudskim potrebama,
zar to nije najvažnija stvar?
„Potrebe” ne postoje ni u vašem rečniku.
One su se pretvorile u „želje”.
A šta je želja?
Novac stvara želju za kupovinom.
Ako je to zaista tako, to nema veze
sa potrebom.
Potreba je kada ti ne treba novac,
nego ti je očajno potrebna voda,
Potreba se ne zadovoljava zlatnom WC šoljom.
Kuda sve ovo ide?
Niz zlatnu WC šolju.
To nazivate ekonomijom?
Kada bolje razmislite,
to je verovatno najbizarnija
obmana u istoriji ljudske misli.
[Monetarni sistem]
Do sada smo se fokusirali na tržišni sistem,
koji je samo polovina
globalne ekonomske paradigme.
Druga polovina je monetarni sistem.
Dok se tržišni sistem bavi ljudskim interakcijama
u igri za profit kroz rad,
proizvodnju i distribuciju,
monetarni sistem je skup  osnovnih pravila
koja određuju finansijske institucije,
stvarajući, između ostalog,
uslove za tržišni sistem.
On barata pojmovima koje često čujemo:
kamatne stope, zajmovi, dugovi, zalihe novca,
inflacija i slično.
Počupali biste kosu dok slušate
naklapanja monetarnih ekonomista:
„Umerena preventivna dejstva otklanjaju potrebu
za kasnijim drastičnijim merama”.
Priroda i posledice ovog sistema
su, u stvari, vrlo proste.
Ekonomijom,
globalnom ekonomijom,
upravljaju tri stvari.
Bankarski sistem i banke
koje štampaju novac ni iz čega.
To im omogućava postojanje kamate.
Kada pozajmiš novac, moraš da vratiš
više nego što si uzeo,
čime se novac stvara ni iz čega,
a to mora da se potkrepi stvaranjem još novca.
Živimo u paradigmi beskonačnog
rasta, poznatoj i kao Poncijeva šema.
Ništa ne može neprestano da raste,
to nije moguće.
Veliki psiholog Džejms Hilman je rekao:
“U telu nakon izvesnog
broja godina raste samo rak.”.
Ne treba da raste samo količina novca,
već i broj potrošača,
onih koji plaćaju kamatu
i stvaraju još novca, što je nemoguće
na ograničenoj planeti.
Ljudi su sredstvo za stvaranje novca
koji stvara još novca
i održava sistem da se ne raspadne.
To je ono što se danas događa.
Samo dve stvari svako treba da zna
o monetarnom sistemu.
Prvo: sav novac je stvoren iz duga.
Novac je ozakonjen dug,
bilo da potiče od obveznica,
hipoteka ili kreditnih kartica.
Drugim rečima, kada bi se sav dug
izmirio ovog trenutka,
u opticaju ne bi ostao nijedan dolar.
I drugo: kamata se obračunava na svaki zajam,
a novac da se ona plati
ne postoji u zalihama novca.
Glavnica se stvara putam pozajmica
i samo je ona u opticaju.
Dakle, kada bi se svi dugovi izmirili,
ne samo da ništa ne bi ostalo u opticaju,
nego bi bilo nemoguće vratiti ogroman
deo novca, jer on u stvari ne postoji.
Neminovne posledice svega navedenog su
inflacija
i bankrot.
Što se tiče inflacije, ona je istorijski trend
u svim zemljama na svetu
i njen glavni uzrok je
neprekidan rast novca
koji je potreban
za naplatu kamate i održavanje sistema.
Što se tiče bankrota,
on se javlja kao oblik pada duga.
Do njega dolazi kod pojedinca,
firme ili države
kod kojih naplata duga
više nije moguća.
Ipak, postoji i svetla strana,
bar što se tiče tržišnog sistema.
Dug stvara pritisak
i robovanje platama.
Kada smo dužni, mnogo lakše
pristajemo na nižu platu
i postajemo jeftina roba.
Korporacijama odgovara da ima
mnogo ljudi koji su finansijski zavisni.
Isto to se radi i sa čitavim državama.
Svetska banka i Međunarodni monetarni fond,
koji uglavnom zastupaju interese
multinacionalnih korporacija,
daju državama ogromne zajmove
s visokim kamatnim stopama,
a kad dođe do toga da one
ne mogu da ih otplate,
nalažu krizne mere.
Korporacije preuzimaju fabrike,
koriste jeftinu radnu snagu i otimaju resurse.
To se zove tržišna efikasnost.
Ni to nije sve.
Postoji i jedinstveni hibrid
monetarnog i tržišnog sistema
koji se zove berza.
Ona apsolutno ništa ne proizvodi,
već služi samo za kupoprodaju novca.
Šta se dešava kada dođe do duga?
BaÅ¡ tako – njime se trguje.
Zarađuje se na kupoprodaji duga,
refinansiranju kredita,
osiguranju potrošačkih zajmova
i na složenijim šemama koje
maskiraju dugove čitavih država.
Takav je bio aranžman
između Goldman Saks banke i Grčke,
koji je skoro uništio evropsku ekonomiju.
Na berzi i Vol Stritu
javlja se novo ludilo
rođeno iz novčanog toka vrednosti.
Sve što treba da znate o tržištu
objavljeno je pre nekoliko godina
u „Vol Strit žurnalu”
u članku „Lekcije poremećenog investitora”.
U njemu je detaljno objašnjeno zašto su
ljudi sa lakšim oštećenjem mozga
bolji investitori od ljudi
sa normalnim moždanim funkcijama.
Zato što osobe sa lakšim
oštećenjem mozga nisu saosećajne.
To je poenta, ako niste saosećajni,
bićete dobar investitor.
i zato Vol strit stvara bezosećajne ljude.
Raditi tamo znači donositi odluke
i trgovati bez griže savesti
i pomisli kako će to što radiš
uticati na druge ljude.
Oni u stvari odgajaju robote.
To su ljudi koji  nemaju dušu,
a pošto ne žele više ni da plaćaju ljude,
počeli su da koriste prave robote,
kompjutere za trgovanje.
Goldman Saks je u berzanskom skandalu
na njujorškoj berzi koristio takozvani
„kolektor”, kompjuter koji je
trgovao na berzi
koristeći veliki broj porudžbina
da bi sakupljao
sitniš sa berze.
Tako im je novac pristizao po ceo dan.
U jednom tromesečju prošle godine su
trgovali dva meseca bez gubitaka
i tako zarađivali milione dolara dnevno.
Pa to je statistički nemoguće!
Dok sam radio na Vol stritu,
svako je svakog podmićivao.
Broker je podmićivao menadžera kompanije,
menadžer kompanije regionalnog menadžera,
a regionalni menadžer je
podmićivao nacionalnog menadžera.
Tamo je to sasvim normalno.
Ko dobija najveći božićni bonus
na berzi? Interna kontrola,
činovnik koji sedi tamo po ceo dan
i vodi računa o tome
da ne prekršite neko pravilo
i da se “povinujete” zakonu.
Naravno, sve dok možete
da podmitite službenika
povinujete se zakonu!
Kako je prevara postala sistem?
Ona više nije nusproizvod,
nego sistem.
Kao ona stara šala Vudija Alena:
“Doktore, moj brat misli da je pile.”
“Neka uzme tabletu
i reÅ¡iće problem.”
“Ne, doktore, ne razumete,
trebaju nam jaja.”
Razumete?
Trgovina lažnim potraživanjima
između banaka da bi se
stvorile plate i bonusi
postala je
mašina za proizvodnju
državnog ekonomskog razvoja
koji, u suštini, trguje lažnom potražnjom
koju je nemoguće ikad optlatiti.
Ne obrađuju, ne stvaraju i ne obezbeđuju ništa.
Ako napišem 20 milijardi dolara na salveti
i prodam je Dž. P. Morganu, pa i on
na nekoj salveti napiše isto,
a onda zamenimo salvete
i obojica platimo jedan 1% provizije,
napravićemo veliku božićnu premiju.
Obojica imamo salvetu od 20 milijardi,
koja nema stvarnu vrednost sve dok
sistem više ne bude mogao da apsorbuje
lažne salvete i tada tražimo
od vlade da nam pomogne.
Zbog Vol strita i globalnog tržišta
danas postoji oko 700 triliona dolara
neizmirenih lažnih potraživanja,
derivata,
spremnih da dožive slom.
Vrednost deset puta veća
od bruto domaćeg proizvoda
čitave planete.
Videli smo kako su vlade
pomagale korporacijama i bankama,
a početni kapital su pozajmile
od tih istih banaka.
Sada čitave države dobijaju pomoć
od konglomerata drugih država
preko međunarodnih banaka.
Pitanje je kako da pomognemo planeti?
Sve zemlje na svetu su preopterećena dugovima.
Ovi ogromni neplaćeni dugovi
koji postoje tek su početak računice.
Procenjuje se da samo u SAD-u
porez na prihod uskoro mora da se uveća
za 65% po osobi da bi se pokrile kamate.
Ekonomisti kažu da će za nekoliko decenija
60% država u svetu da bankrotira.
Samo malo, da razjasnimo ovo.
Ceo svet će da bankrotira,
šta god to značilo,
zbog ideje koju zovemo “dug”,
a koja stvarno ne postoji.
To je samo igra koju smo izmislili,
na uštrb dobrobiti
milijardi ljudi.
Masovna otpuštanja, karton naselja, beda,
nametnute mere štednje, zatvaranje škola,
gladna deca i drugi oblici siromaštva u porodici,
a sve to zbog jedne izmišljotine.
Zar smo toliko jebeno glupi?
Hej! Mars, čoveče.
Pomoći ćeš bratu?
Odrasti, klinac.
Å ta ima, Saturne?
Sećaš se nebule sa kojom sam te upoznao
pre nekog vremena?
Slušaj, Zemljo,
postaješ dosadna.
Sve ti je dato, a razbacuješ se.
Imaš gomilu resursa i svesna si toga.
Odrasti već jednom
i preuzmi odgovornost.
Tvoja majka je očajna.
Prepuštena si sama sebi.
Ma da, kako god.
[Zdravstvo]
Sada kada smo razmotrili sve,
od rasipnog tržišnog sistema
do dužničkog monetarnog sistema,
koji čine monetarno-tržišnu paradigmu
i definišu savremenu globalnu ekonomiju,
najvažnija i najpogubnija posledica
čitavog ovog sistema
je nejednakost.
Kada je reč o tržišnom sistemu
koji dovodi do monopola i gomilanja moći,
on pre svega puni džepove bogatih,
koji su moćni
iako su potpuno beskorisni.
Surova činjenica je
da menadžer sa Vol strita
uzima preko 300 miiliona dolara godišnje,
a ne doprinosi apsolutno nikako,
a da naučnik koji traži lek
koji bi mogao da spase čovečanstvo,
zaradi najviše 60 000, i to ako ima sreće.
Kada je reč o monetarnom sistemu,
klasna podela je ugrađena u njegovu strukturu.
Ako, na primer,
imate milion dolara i oročite ga
sa 4% kamate,
zaradićete 40 000 dolara za godinu dana,
bez ikakvog društvenog doprinosa.
Kada osoba iz niže klase digne kredit
da kupi kuću ili kola,
ona plaća kamatu koja,
u stvari,
otplaćuje milioneru njegovih 4%.
Krađa od siromašnih na račun bogatih
je temeljni aspekt monetarnog sistema.
Ovo možemo da nazovemo “strukturnim klasizmom”.
Iako je klasno društvo kroz istoriju
uvek smatrano nepravednim,
činjenica je
da 1% ljudi danas drži 40% bogatstva planete.
ÄŒak i ako zanemarimo materijalnu
jednakost, iza nejednakosti
se krije nešto
što izaziva pogoršanje opšteg zdravlja.
Čini mi se da nas često zbunjuje kontrast
između ekonomskog uspeha naših društava,
koja su očigledno veoma bogata,
i brojnih socijalnih poraza.
Na osnovu stopa mentalnih oboljenja,
upotrebe droga, nasilja
ili samopovređivanja među decom,
jasno je da u našim društvima nešto
ozbiljno nije u redu.
Podaci koje sam opisao
jasno pokazuju ono što ljudi oduvek
osećaju – da je nejednakost razorna
i da nagriza društvo.
Ispostavilo se da je taj osećaj sasvim ispravan.
Psihološke i društvene posledice nejednakosti
ispoljavaju se pre svega kroz osećanja
više i niže vrednosti.
Takve podele
idu zajedno sa poštovanjem i nepoštovanjem.
Ljudi sa dna osećaju nepoštovanje
i zbog toga ima više nasilja
u društvima veće nejednakosti.
Najčešći uzrok nasilja su osećanja niže vrednosti
i nepoštovanja.
Ako bi trebalo da izdvojim jedan princip,
princip koji bi bio najvažniji
za prevenciju nasilja,
to bi bila jednakost.
Najznačajniji faktor
koji uzrokuje stopu nasilja
je stepen jednakosti odnosno nejednakosti
u nekom društvu.
Nejednakost je najvažniji razlog
zbg kog društva ne funkcionišu.
Kada je nejednakost velika,
sve ide naopako,
bilo da je reč o kriminalu
zdravlju, mentalnim bolestima…
Veoma je uznemirujuće što, kada je reč o zdravlju,
jednostavno ne smete da budete
ili se rodite siromašni.
Vaše zdravlje direktno zavisi od vašeg
“zdravstvenog socio-ekonomskog statusa”.
Što vam je niži
socio-ekonomski status,
vaše zdravlje je lošije
i podložniji ste raznim bolestima.
Što ste siromašniji,
životni vek se skraćuje,
smrtnost novorođenčadi je veća.
Najvažnije pitanje je
zbog čega te razlike postoje.
Jednostavnan i očigledan odgovor je
da ako ste bolesni,
niste dovoljno produktivni,
a to stvara socioekonomske razlike.
Bez velike greške
vrlo jednostavno možemo
na osnovu socio-ekonomskog
statusa nekog desetogodišnjaka
da predvidimo njegovo zdravlje
nekoliko decenija kasnije.
To je dokaz te uslovljenosti.
Ako mislite da je to samo zato što siromašni
ne mogu da priušte lekara,
niste u pravu.
To nema veze sa tim,
jer se ovo dešava
i u zemljama sa jedinstvenom
zdravstvenom zaštitom.
Još jedno „objašnjenje”:
bi moglo da bude: što si
siromašniji pre ćeš da propušiš,
propiješ se i skloniji si rizičnom ponašanju.
To možda ima veze, ali istraživanja pokazuju
da ima veze samo u trećini slučajeva.
Šta je onda objašnjenje?
Preostaje nam da to objasnimo
stresom koji siromaštvo izaziva.
Što si siromašniji, i to počev
od osobe za dolar siromašnije
od Bila Gejtsa,
to si lošijeg zdravlja.
To nam govori nešto veoma važno:
veza između zdravlja i siromaštva
počiva na osećanju siromaštva.
Postajemo sve više svesni da hronični stres
ozbiljno utiče na zdravlje,
a ubedljivo najveći izvor stresa
je kvalitet društvenih odnosa.
Ništa tako ne narušava
kvalitet društvenih odosa
kao socio-ekonomsko raslojavanje u društvu.
Nauka je pokazala
da bez obzira na bogatstvo,
stres življenja u podeljenom društvu
dovodi do velikog broja bolesti.
Što su veće razlike, to su bolesti teže.
Životni vek je duži gde je ova razlika manja.
Broj narkomana je manji što je razlika manja.
Mentalno bolesnih je manje što je razlika manja.
Poverenje među ljudima
veće je u zemljama gde su
društvena raslojavanja manja.
Obrazovna postignuća su veća kad su razlike manje.
Ubistava je manje u zemljama sa većom jednakošću.
Kriminal i broj zatvorenika je manji
kada su razlike manje.
Ima toga još: smrtnost odojčadi,
gojaznost, maloletničke trudnoće ređi su
u društvima sa većom jednakošću.
Najzanimljivije je što
u takvim društvima ima više inovacija,
što podriva rasprostranjeno shvatanje da je
takmičarsko društvo kreativnije i inventivnije.
Sem toga, poznata britanska
„Vajthol studija” potvrdila je
da postoji društvena raspodela bolesti
od vrha socio-ekonomske skale
prema dnu.
U najnižem društvenom sloju
4 puta je veća smrtnost
od posledica srčanih oboljenja
u odnosu na najviši sloj,
bez obzira na dostupnost zdravstvene zaštite.
Što je finansijski status lošiji,
u proseku je lošije i zdravlje.
Ovaj fenomen je posledica
psiho-socijalnog stresa
koji je uzrok najvećih poremećaja
u savremenom društvu.
A šta je njegov uzrok?
Monetarni tržišni sistem.
Budite sigurni da
najgori razarač ekologije,
najveći izvor otpada, uništenja i zagađenja,
najjači generator nasilja, ratova,
kriminala, siromaštva, izumiranja vrsta, nehumanosti,
osnovni uzrok društvenih i ličnih neuroza,
psihičkih oboljenja – depresije i anksioznosti,
najdublji izvor društvene paralize
koja koči razvoj novih metodologija,
ugrožava zdravlje, globalnu održivost
i napredak na ovoj planeti
nije neka korumpirana vlada ili zakonodavstvo,
neka prljava korporacija ili bankarski kartel,
neka greška u ljudskoj prirodi
ili tajna svetska zavera.
Uzrok leži
u samom temelju našeg
društveno-ekonomskog sistema.
[Deo 3: Projekat Zemlja ]
Zamislite na trenutak da možemo
da napravimo potpuno novu civilizaciju.
Å ta ako bismo otkrili
planetu potpuno identičnu Zemlji
s tom razlikom
što se na njoj
još nisu pojavili ljudi?
Koliko bi tu mogućnosti bilo!
Nema država, gradova, zagađenja, stranaka,
samo iskonsko okruženje.
Å ta bismo uradili?
Prvo nam treba cilj, zar ne?
Možemo da kažemo da bi cilj bio opstanak,
i to ne puko preživljavanje, već optimalan,
zdrav i napredan život.
Većina ljudi ima želju da živi
i da to bude bez patnje.
Zbog toga bi osnova nove civilizacije
morala da bude održiva
i da uzme u obzir
materijalne potrebe
svih ljudi,
otklanjajući sve što može
da bude štetno na duge staze.
Ako bi nam cilj bila maksimalna održivost,
pitanje je kako bismo to postigli.
Kakav bi bio naš pristup?
Da vidimo.
Politika bi trebalo da je metod socijalnog funkcionisana na Zemlji.
Å ta doktrine republikanaca, liberala,
konzervativaca ili socijalista kažu o oblikovanju društva?
Ama baš ništa!
A šta je sa religijom?
Sigurno je veliki tvorac ostavio neka uputstva.
Ni tu ne nalazim ništa.
Dobro, šta nam onda preostaje?
ÄŒini mi se da nam preostaje nauka.
Naučni metod je jedinstven po tome što zahteva
da se svaka ideja proveri i potvrdi
i sve do čega dođe podložno je opovrgavanju.
Za razliku od religije i politike,
nauka nema ego
i prihvata da sve do čega je došla
može da se opovrgne.
Ona sve preispituje i stalno se razvija.
To mi zvuči prilično razumno.
Kako bismo, sa naučnim znanjem
koje trenutno posedujemo
i sa ciljem maksimalnog očuvanja
ljudske vrste,
započeli proces izgradnje društva?
Prvo pitanje je šta
nam je potrebno da bismo opstali?
Odgovor je jasan, resursi planete.
Potreba nam je voda za piće, energija,
sirovine od kojih pravimo oruđa i domove.
Zemlja je izvor resursa
neophodnih za naš opstanak.
Kada ovo uvidimo,
treba da saznamo šta imamo i gde se to nalazi.
To zahteva veliki broj ispitivanja.
Treba da lociramo svaki resurs na planeti
i njegovu količinu i dostupnost.
Od naslaga bakra, preko mesta
najpogodnijih za korišćenje energije vetra,
do prirodnih izvora vode,
broja riba u okeanima
i plodnog zemljišta na kome bi se uzgajala hrana.
Ipak, pošto ćemo
da koristimo ove resurse,
ne možemo samo da ih lociramo i identifikujemo,
već i da ih pratimo.
Bilo bi veoma loše ako bi nam
nečega ponestalo.
Trebalo bi pratiti ne samo eksploataciju,
već i stopu obnovljivosti resursa:
koliko je drvetu potrebno da izraste
ili izvoru da se dopuni.
To se zove „dinamička ravnoteža”.
Ako sečemo drveće brže nego što ono raste,
imamo ozbiljan problem, jer je to neodrživo.
Kako da napravimo tačan inventar,
naročito kada su resursi
rasuti širom planete?
Veliki rudnici minerala su u Afrci,
energija je na Srednjem istoku,
plimski potencijal na obali Severne Amerike,
najveći izvori sveže vode u Brazilu…
Ponovo stara dobra nauka ima predlog:
radi se o „teoriji sistema”.
koja kaže da je tkivo čitavog prirodnog sveta,
od čoveka preko zemljine biosfere,
do gravitacione sile solarnog sistema
jedan veliki prepleten sistem u sinergiji.
Pošto čovekove ćelije formiraju
organe, a sistemi organa organizam,
za čiji opstanak su nužni resursi planete,
hrana, vazduh i voda, životno smo povezani
sa Zemljom.
Priroda nalaže da napravimo inventar
i pratimo podatke da bismo upravljali sistemom.
Globalni sistem za upravljanje resursima
obuhvatio bi svaki resurs na planeti.
Nema alternative. Ako nam je cilj opstanak
na duže staze, moramo da vodimo računa o svemu.
Treba da se pozabavimo i proizvodnjom.
Kako da koristimo resurse?
Kakav je proizvodni proces i na šta
da obratimo pažnju da bismo ga
prilagodili  maksimalnoj održivosti?
Prva činjenica koja se nameće je
da moramo sve da čuvamo.
Resursi na planeti nisu neiscrpni,
zato je važna strategija.
Strateška zaštita je apsolutno neophodna.
Drugo, uviđamo da su neki resursi
manje pogodni za upotrebu od drugih.
Činjenica je da korišćenje nekih od njih
pogubno utiče na okolinu,
a time i na naše zdravlje.
Na primer, nafta i fosilna goriva kako god ih
koristili, ispuštaju štetne materije u okolinu.
Zbog toga treba da ih koristimo
što ređe možemo, a najbolje nikad.
Srećom, imamo energiju sunca, vetra, talasa,
plime, toplotni diferencijal, geotermalne mogućnosti
da napravimo takvu strategiju potrošnje
da izbegnemo tzv. negativne retroakcije,
sve što može da štetiti okruženju,
pa i nama samima.
Nazovimo to “strateÅ¡kom bezbednošću”
i dodajmo i to naÅ¡oj “strateÅ¡koj zaÅ¡titi”.
Ipak, ni to nije sve.
Biće nam potrebna i “strategija efikasnosti”
za samu mehaniku proizvodnje.
Postoje tri protokola
koje apsolutno moramo da poštujemo.
Prvo, svaki proizvod mora
da traje što je duže moguće.
Što je kraći rok trajanja
trebaće nam više resursa
i stvaraćemo više otpada.
Drugo, kada se nešto pokvari
ili zbog nečega prestane da se koristi,
treba ga reciklirati da bi se maksimalno iskoristilo.
Ovaj protokol mora da se poštuje tokom
čitavog procesa proizvodnje.
Treće, tehnologijama poput elektronike, koje se
brzo razvijaju i najbrže zastarevaju,
treba praviti takve stvari
koje je moguće lako prepravljati.
Niko ne želi da baci čitav računar
zato što je jedan deo otkazao ili zastareo.
Treba praviti prilagodljive delove,
standardizovane i univerzalno zamenljive,
koji su u skladu sa tehnološkim trendovima.
Kad shvatimo da su „strateško očuvanje”,
„strateška zaštita” i „strateška efikasnost”
čisto tehnička pitanja
oslobođena stavova i predrasuda ljudi,
ubacićemo te strategije u računar
koji vrši relevantne proračune
i omogućava nam da nađemo
apsolutno najbolji metod
za održivu proizvodnju.
Iako možda zvuči komplikovano,
to je običan digitron,
jedan fleksibilan sistem
za odlučivanje i nadgledanje,
kakav se ponegde u svetu
već koristi. Naš bi samo bio mnogo veći.
Dakle,
radi se o sistemu za upravljanje resursima
i o sistemu za upravljanje proizvodnjom,
koji su kompjuterizovani u cilju najveće
efikasnosti, očuvanja i sigurnosti.
Ljudski um ili skup umova ne mogu da prate
sve podatke koji moraju da se prate.
To mogu i treba da rade računari.
Tako stižemo do sledećeg nivoa: distribucije.
Koja strategija ima najviše smisla?
Najkraće rastojanje
između dve tačke je prava linija,
a za transportne mašine potrebna je energija.
Što je manja udaljenost, veća je efikasnost.
Proizvoditi na jednom kontinentu i slati na drugi
ima smisla samo ako je proizvodnja
u nekoj oblasti nemoguća.
U suprotnom smo na gubitku.
Ako bismo lokalizovali proizvodnju, transport bi
bio lak, brz i štedela bi se energija.
To se zove “strategija blizine”,
i znači da maksimalno
skraćujemo put dobara,
sirovina i gotovih proizvoda.
Naravno, moramo da znamo
koja dobra transportujemo i zašto.
To spada u kategoriju potražnje.
Potražnja je ono što je ljudima potrebno
da budu zdravi i da žive kvalitetno.
Materijalne potrebe ljudi
kreću se od osnovnih životnih potrepština
kao što su hrana, čista voda i zaklon,
do stvari za rekreaciju i relaksaciju,
što su važni faktori
ukupnog zdravlja pojedinca i društva.
Napravićemo još jedno istraživanje.
Na osnovu ljudskih potreba
ustanovićemo potražnju i počećemo proizvodnju.
Pošto će potražnja da varira
po različitim regionima, trebaće nam
sistem za praćenje potražnje i distribucije,
da bismo izbegli viškovi i nestašice.
Ovo nije nova ideja,
to rade svi veći trgovinski lanci
da bi imali odgovarajuće zalihe,
samo sada razmišljamo na globalnom nivou.
Ipak, ne možemo da razumemo potražnju
ako ne znamo stvarno iskorišćenje robe.
Da li je logično i održivo da svako ima
komad svega proizvedenog, iako mu to ne treba?
Ne, to bi bilo rasipništvo.
Ako nam nešto treba u proseku
45 minuta dnevno,
mnogo je bolje
da to svakome bude na raspolaganju
onda kada mu je potrebno.
Zaboravili smo da roba nije cilj,
već samo sredstvo.
Kad shvatimo da je kod robe
važna samo njena namena,
vidimo da je ograničenje
koje danas zovemo vlasništvo,
u ekonomskom smislu rasipno
i ekološki nelogično.
Zato treba osmisliti model strateške dostupnosti.
To bi bila osnova našeg
„sistema potražnje i distribucije”.
Roba bi bila dostupna
kada god i gde god
bi bilo kome od nas bila potrebna.
U okviru mreže snabdevanja,
centralni i regionalni centri
smešteni blizu mesta stanovanja
bili bi funkcionalno rešenje.
Svako bi mogao da uđe, uzme neki artikal,
koristi ga i vrati kad mu više ne treba.
Slično kao u bibliotekama.
Osim lokalno, u stambenoj oblasti,
slični centri snabdevanja
posebne namene postojali bi u oblastima
gde se neka roba često koristi,
čime bi se štedela energija transporta.
Sistem praćenja potražnje povezao bi se
se sistemom upravljanja proizvodnjom,
i sistemom upravljanja resursima.
Oni bi činili jedinstvenu globalnu upravljačku
mašinu za uravnoteženo snabdevanje,
koja bi osiguravala održivost
brigom o našim ograničenim resursima
i najkvalitetnijoj proizvodnji
strateški dizajnirane robe
koja bi se distrubuirala
na najpametniji i najefikasniji način.
Jedinstvenost pristupa baziranog na očuvanju,
suprotnom svim dosadašnjim,
je u tome što je ovaj logičan, temeljan,
empirijski proces očuvanja i efikasnosti
jedini koji obezbeđuje održivi opstanak na planeti,
a može da donese nešto neviđeno u ljudskoj istoriji:
izobilje. Dostupnost svega
ne samo malom delu stanovništva,
nego čitavoj ljudskoj populaciji.
Ovakav ekonomski model,
sistematski globalni pristup
upravljanju resursima i procesima,
osmišljen da odgovorno
brine o celom čovečanstvu
na najefikasniji, održivi način,
mogli bismo da nazovemo
EKONOMIJA BAZIRANA NA RESURSIMA.
Ovu ideju je definisao 1970. godine
strukturalni inženjer Žak Fresko.
On je shvatio da je društvo u koliziji
sa prirodom i sobom, da je neodrživo
i da ćemo, ako se stvari ne promene,
ovako ili onako da uništimo sami sebe.
Žak, znate da ovo možemo
da napravimo sa onim što
danas znamo ili samo pretpostavljate?
Sve to znamo da napravimo i treba nam
deset godina da promenimo lice zemlje
i pretvorimo je u raj.
Izbor je na vama.
Takmičenje u nuklernom naoružanju,
razvoj novih oružija,
pokušaji da se problemi reše
glasanjem za ovu ili onu partiju…
Politika je ogrezla u korupciji.
Ponoviću:
komunizam, socijalizam, fašizam, demokrate,
liberali – samo troÅ¡imo ljudska bića.
Sve organizacije koje veruju u bolji život:
ne postoje problemi crnaca,
Poljaka, Jevreja ili Grka,
problemi žena – to su ljudski problemi.
Ne bojim se nikoga i ni za koga ne radim,
niko ne može da me razvlasti.
Nemam šefa.
Bojim se da živim u savremenom društvu,
koje vrvi od nekompetentnosti.
Slobodno tržište je prestalo
da bude korisno pre 35 godina.
Ako se ne budemo promenili, nestaćemo.
Horor filmovi će da postanu stvarnost,
loša rešenja
i politika
će biti deo tog filma.
Ljudi često koriste termin „hladna nauka”
jer je nauka analitična,
a ne znaju ni šta to znači.
Nauka daje najpribližniju sliku toga
kako sveta zaista funkcioniše.
Ona jednostavno govori istinu.
Naučnik ne poušava da se dopadne,
on iznosi svoja otkrića.
Naučnici sve preispituju
i ako jedan utvrdi da neki materijal
ima određene osobine,
drugi će ponoviti eksperiment
i dobiće potpuno isti rezultat.
Naučnik će, iako matematički izračuna
da krilo aviona može
da izdrži neko opterećenje,
ipak da stavi džakove peska na njega
pre nego što kaže
da mu je proračun bio tačan ili netačan.
Volim taj sistem jer je nepristrasan
i ne veruje bezrezervno matematici.
I nju takođe morate da testirate.
Treba proveriti svaki sistem
koji je moguće proveriti
i sve odluke treba bazirati na istraživanju.
Ekonomija zasnovana na resursima
primenjuje na društvo naučni metod
koji se danas ne poštuje.
Društvo je tehnički proizvod.
Najefikasnije metode očuvanja zdravlja,
proizvodnje, distribucije i infrastrukture
nude nauka i tehnologija,
a ne politika i monetarna ekonomija.
Društvo funkcioniše kao avion,
nema republikanske ili liberalne aviotehnologije.
Isto tako, priroda je
ogledno polje naše nauke
i definisan sistem.
Na nama je da je razumemo.
Ona ne mari za ono što
subjektivno mislite i u šta verujete.
Možete da birate:
ili da usvojiite zakone prirode
i živite u skladu sa njima
doprinoseći zdravlju i održanju,
ili da se uludo inatite.
Ma kako snažno verovali
da možete da hodate po zidu,
sila gravitacije vam to ne dozvoljava.
Ako ne jedete, umrećete.
Ako odojče ne oseti dodir, umreće.
Možda zvuči grubo, ali priroda diktira pravila.
Možemo ili da budemo u harmoniji sa njom
ili da trpimo neminovne negativne posledice.
Dakle, resursno-bazirana ekonomija je
skup dokazanih saznanja o životu,
gde se odluke zasnivaju
na optimalnom odnosu opstanka ljudi i prirode.
Ona poštuje empirijsku „osnovu života”
i potrebe svakog čoveka,
bez obzira na politiku i religiju.
Ovde nema kulturnog relativizma.
To nije pitanje stava,
ljudske potrebe su ljudske potrebe.
Slobodan pristup svežem vazduhu,
zdravoj hrani i čistoj vodi,
kao i sigurno, očuvano i nenasilno
okruženje, neophodni su
za mentalno i fizičko zdravlje,
razvoj sposobnosti
i opstanak vrste.
Resursno-bazirana ekonomija se
temelji na resursima kojima raspolažemo.
Ne možete samo da dovedete ljude na ostrvo
ili da sagradite grad za 50.000 stanovnika
bez pristupa osnovnim potrepštinama.
Kada kažem “sveobuhvatan sistemski pristup”
mislim na inventar lokalnih resursa
i kapacitete određene oblasti,
ne samo na arhitekturu,
ne samo na projekat.
Projekat mora da bude takav
da unapređuje ljudski život.
To zovem sveobuhvatnim načinom razmišljanja.
Hrana, odeća, dom, toplina, ljubav,
sve su to osnovne ljudske potrebe
i ako bilo koju uskratite,
dobijate ponižene ljude, manje sposobne za život.
Ekonomija bazirana na resursima je sistemski pristup
korišćenju resursa, proizvodnji i distribuciji,
zasnovan na realnim ekonomskim „strategijama”
koje garantuju efikasnost
i održivost u svakoj oblasti ekonomije.
Razmišljamo dalje o logičnom projektovanju.
Šta je sledeće?
Gde se sve ovo materijalizuje?
U gradovima.
Gradovi su bitna odlika moderne civilizacije.
Uloga im je da omoguće lak pristup potrepštinama
kao i veću društvenu podršku i interakciju zajednice.
Kako bismo osmislili idealan grad?
Kog bi oblika trebalo da bude?
Kvadrata, trapeza?
Oblik koji bi bio idealan
da bi udaljenosti bile ravnomerne
je krug.
Šta grad treba da sadrži?
Potrebne su nam stambena, energetska,
industrijska i poljoprivredna oblast.
Potrebni su nam, takođe, i prostori
za kulturu, rekreaciju, obrazovanje.
Potreban nam je park,
prostori za zabavu i kulturne manifestacije,
obrazovanje i istraživački rad.
Pošto se radi o kružnom rešenju,
racionalno je smestiti sadržaje u pojaseve
zavisno od toga koliko prostora traže
a tako će biti i lako pristupačni.
Odlično.
Hajde da konkretizujemo ovu ideju.
Prvo treba da razmotrimo
osnovnu infrastrukturu grada:
vodovod, odvode za smeće
i transport energije.
Mrežni koncept vodovoda i kanalizacije koji i danas
postoji možemo da proširimo
i na odvođenje otpada i isporuke.
Nema više đubretara ni poštara.
Za to bismo mogli da upotrebimo
automatske pneumatske cevi i slične tehnologije.
Isto važi i za saobraćaj.
Treba da bude integrisan i dizajniran
da smanji ili ukloni potrebu za automobilima.
Električni tramvaji, transporteri
i vozovi prevozili bi vas
po gradu, čak i gore-dole,
a povezivali bi i gradove među sobom.
Ako bi automobili bili neophodni,
njima bi, radi sigurnosti, upravljao satelit.
Ova tehnologija, u stvari, već funkcioniše.
U udesima pogine 1,2 miliona ljudi godišnje,
a povređenih bude oko 50 miliona.
To je apsurd koji može da se izbegne.
Uređeni gradovi i automatizovana vozila
ovo praktično eliminišu.
Poljoprivreda.
Nasumičnim i jeftinim industrijskim metodama,
primenom pesticida i preteranim đubrenjem,
uništili smo većinu
obradive zemlje na planeti
i sami sebe zatrovali.
Industrijski i poljoprivredni otrovi
prisutni su u svakom čoveku, pa i kod odojčadi.
Srećom, imamo sjajnu alternativu:
hidroponična i aeroponična sredstva
smanjuju upotrebu đubriva i vode
do 75% u odnosu na trenutnu.
Hranu možemo organski da uzgajamo
na višespratnim farmama.
Pedeset spratova po jutru zemlje
praktično ukida potrebu
za pesticidima i ugljovodonikom.
To je budućnost industrijske obrade hrane.
Efikasna, čista i ima je u izobilju.
Ti napredni sistemi biće deo
poljoprivredne zone grada
i snabdevaće hranom sve stanovnike,
isključujući potrebu za uvozom,
štedeći vreme, otpad i energiju.
Kada smo kod energije,
energetski pojas će planski pristupiti
dobijanju struje iz obnovljivih izvora:
vetra, sunca, geotermalnih izvora i toplotnih diferencijala,
a u blizini vode iz plime i talasa.
Da bismo izbegli oscilacije i osigurali
pozitivan energetski bilans,
ovi izvori radiće u integrisanim sistemima,
pokretati jedni druge
i skladištiti višak energije
u podzemne kondenzatore,
tako da ništa ne propada.
Sem energije potrebne gradu,
neki delovi bi nezavisno mogli
da generišu struju fotogalvanskim bojama,
pretvaračima pritiska, efektom termoparova
i drugim nedovoljno iskorišćenim tehnologijama.
Ovo otvara pitanje
kako da se uopšte napravi
takva tehnologija?
To nas dovodi do proizvodnje.
U industrijskoj zoni bi, sem bolnica,
bilo središte proizvodnje.
Ova zona bi bila potpuno lokalizovana,
a sirovine bi se dobijale po pravilima
globalnog sistema upravljanja resursima,
a u skladu sa konkretnom potražnjom grada.
Što se tiče tehnike proizvodnje,
trebalo bi da razmotrimo otkrića
do kojih se došlo nedavno,
a koja nose korenite promene.
Reč je o mehanizaciji
ili automatizaciji rada.
Pogledajte oko sebe i videćete
da je skoro sve što koristimo
napravljeno automatski.
Cipele, odeću, kućne aparate, automobile…
Sve su to napravile automatizovane mašine.
Možemo li da kažemo da sva ta
tehnološka dostignuća nisu uticala na društvo?
Ne možemo.
Ovi sistemi diktiraju nova ustrojstva
i potrebe i čine mnoge stvari zastarelima.
Dakle, eksponencijalno smo napredovali
u razvoju i upotrebi tehnologije.
Automatika će sigurno i dalje da se razvija,
te nema smisla da se tehnologija zaustavlja.
Automatizacija rada primenom tehnologije
je u osnovi svih velikih društvenih promena.
Od otkrića pluga i prelaska na zemljoradnju,
preko parne mašine i industrijalizacije,
do našeg informatičkog doba
i razvoja savremene elektronike i računara.
Kod današnjih naprednih metoda proizvodnje,
mehanizacija sama evoluira.
Prevazilazimo stare metode
sklapanja delova u celinu,
i prelazimo na napredniji način proizvodnje
celog proizvoda u jednom procesu.
Kao inženjer, fasciniran sam biologijom
jer je puna neverovatnih inženjerskih poduhvata.
Ona proučava stvari koje se same dupliraju
i najbolje definiše život.
Intrigira me i ideja o mašinama
koje se same dupliraju.
Rep-rap je trodimenzionalni štampač
koji povežete sa računarom
i umesto dvodimenzionalnih printova
pravite prave trodimenzionalne objekte.
3D štampači nisu ništa novo,
oni postoje već 30 godina.
Rep-Rap može da odštampa sopstvene delove.
Ako imaš takav štampač,
možeš da ga napraviš prijateljima
ili da odštampaš mnogo korisnih stvari.
Od osnovnih stvari za domaćinstvo,
do kompletne školjke za auto.
Trodimenzionalno štampanje ima potencijal
da transformiše sve vrste proizvodnje,
uključujući i izgradnju kuća.
Contour Crafting je
fabrička tehnologija trodimenzionalnog
štampanja u kojoj direktno iz kompjuterskog
modela gradimo trodimenzionalne objekte.
Korišćenjem ove tehnologije, biće moguće
izgraditi kuću od 180 kvadrata
za jedan dan potpuno mehanizovano.
Ljudi su zainteresovani za automatsku gradnju
jer ona zaista ima prednosti.
Na primer, građevinarstvo je fizički naporno,
pa iako obezbeđuje dosta radnih mesta,
stvara probleme i velike komplikacije.
Građevinarstvo je najopasniji posao,
opasniji od rudarstva i poljoprivrede.
Na tom poslu se u svim zemljama najviše gine.
Drugi problem je otpad.
Prosečna kuća u Americi izbaci 3-7 tona otpada.
To je previše u odnosu na efekte,
a znamo da se oko 40% materijala
u svetu koristi u gradjevinarstvu.
Rasipaju se energija i resursi,
a okolina se ozbiljno ugrožava.
Pravljenje kuća od drveta, čekićem i ekserima
je apsurdno pored današnje tehnologije
i taj način će da nestane
kao i radnička klasa pred industrijalizacijom.
Nedavno je objavljena studija ekonimiste Dejvida Autora,
koji kaže da je srednja klasa iščezla
i da je zamenjena automatima.
Jednostavno, mehanizacija je produktivnija,
efikasnija i izdržljivija od ljudskog rada
u svakom sektoru današnje ekonomije.
Mašinama ne treba godišnji odmor, pauza, penzija,
a mogu da rade bez prestanka.
Njihov učinak i preciznost
prevazilaze svaki ljudski rad.
Suština je u tome da je ljudski rad
prevaziđen i nepraktičan,
a sve veća nezaposlenost
je rezultat evolucije
tehnološke efikasnosti.
Godinama su tržišni ekonomisti
poricali porast „tehnoloÅ¡kih viÅ¡kova”,
zato što se činilo da novi sektori
uspevaju da uposle višak radnika.
Višak danas prelazi u uslužni sektor
koji zapošljava 80% radne snage
u Americi i većini industrijskih zemalja.
Ipak, i ovaj sektor je pred
velikim izazovom zbog automatizovanih
kioska, restorana, pa čak i prodavnica.
Ekonomisti danas konačno
priznaju ono što su godinama poricali:
ne samo da tehnologija ugrožava
poslove svuda u svetu
i dovodi do globalne ekonomske krize,
već što je recesija dublja,
industrija se brže mehanizuje.
Nije se primećivalo da što je
mehanizacija brža radi uštede novca,
to se više ljudi otpušta
i time se smanjuje kupovna moć.
To znači da iako korporacije
mogu sve da proizvedu jeftinije,
sve manje ljudi može nešto da kupi
bez obzira koliko je jeftinije.
Suština je u tome da se igra
„rad za platu” polako bliži kraju.
U stvari, ako malo razmislite
o poslovima koji danas postoje,
a koji bi odmah mogli da se automatizuju,
75% svetske radne snage moglo bi
sutra da bude zamenjeno mašinama.
Zato u ekonomiji baziranoj na resursima
nema monetarno-tržišnog sistema.
Ne postoji novac,
ni potreba za njim.
Resursno-bazirana ekonomija
prepoznaje efikasnost mehanizacije
i prihvata sve što ona nudi.
Ne protivi joj se, kao mi danas.
Zašto? Jer je neodgovorno
ne obraćati pažnju na održivost i efikasnost.
To nas vraća na gradski sistem.
U središtu je centralna kupola
u kojoj nisu samo kuće,
edukativni centri i transportna središta,
već i kompjuter koji upravlja
tehničkim operacijama grada.
Grad je velika automatizovana mašina
sa senzorima u svakom delu
koji prate izgradnju,
prikupljanje energije, proizvodnju, distribuciju.
Da li će ljudi morati da ga nadgledaju
u slučaju kvara?
Verovatno hoće,
ali njihov broj će
vremenom da se smanjuje.
Biće potrebno otprilike
tri posto gradske populacije
za obavljanje ovih poslova.
Uveravam vas
da u ekonomskom sistemu
osmišljenom da brine o vama
i obezbedi dobrobit,
nećete morati da se povinujete
svakodnevnim diktaturama
poslova koji su većinom beskorisni
ili društveno besmisleni.
Nećete se boriti sa dugom koji
ne postoji da biste preživeli.
Garantujem vam da će ljudi dobrovoljno
da održavaju i poboljšavaju sistem
koji zaista brine o njima.
Uz priču o stimulaciji
često se čuje stav
da bi bez spoljnog pritiska
da se „zarađuje za život”
ljudi samo besposleno sedeli,
pretvarajući se u debele lenjivce.
To je besmislica.
Sistem rada koji danas postoji
ne samo da ne otklanja lenjost,
nego je proizvodi.
Sećate se da ste u detinjstvu
bili puni života, zainteresovani,
kreativni i radoznali.
Kasnije vas sistem natera
da se fokusirate na zarađivanje novca.
Usmeravaju vas
od osnovne škole do fakulteta,
da postanete deo sistema
koji zapravo služi samo
jednom procentu bogatih.
Naučna Istraživanja su pokazala
da u inovativnim i kreativnim poslovima
ljudi nisu motivisani zaradom.
Samo stvaranje je nagrada.
Novac je stimulacija samo za proste,
“mehaničke” poslove za koje smo
pokazali da mogu da obavljaju i mašine.
Kada je u pitanju inovativnost,
za šta je čovekov ume stvoren,
dokazano je da je novac kočnica
i smetnja kreativnom mišljenju.
Zbog toga Nikola Tesla, braća Rajt
i drugi pronalazači čiji je doprinos
čovečanstvu ogroman,
nikada nisu želeli novčane nagrade.
Novac je, u stvari, lažni pokretač
i donosi mnogo više štete
nego koristi.
Dobro jutro, deco. Molim za tišinu.
Voleo bih da mi kažete
šta želite da budete kad porastete.
Ko želi prvi da odgovori?
Da čujemo, Sara.
Želim da radim u Mekdonaldsu kao moja mama.
Porodična tradicija, znači?
A ti, Linda?
Kad porastem, želim da budem
prostitutka na ulicama Njujorka!
Glamurozna devojka, a?
Vrlo ambiciozno.
A ti, Tomi?
Kad porastem, želim da budem
bogati biznismen koji radi
na Volstritu i profitira
od kolapsa stranih ekonomija.
Preduzimljivo.
Lepo je što imate različita interesovanja.
[Žrtve kulture]
Ekonomija bazirana na resursima
primenjuje naučni metod na društvo
ne samo kroz tehničku efikasnost.
Uzima se u obzir opšta dobrobit
čoveka i društva.
ÄŒemu socijalni sistem, na kraju krajeva,
ako ne obezbeđuje sreću i miran suživot?
Važno je da naglasmo da će
ukidanje novčanog sistema
i zadovoljenje osnovnih potreba,
gotovo istog časa dovesti do globalnog
smanjenja kriminala za 95%,
jer više neće biti šta da se ukrade i proneveri.
95% zatvorenika je u zatvorima zbog
zločina vezanih za novac ili drogu,
a narkomanija je poremećaj, a ne zločin.
Å ta je sa ostalih 5%,
zaista nasilnih ljudi?
Da li su oni
nasilni samo radi nasilja,
da li su to prirodno zli ljudi?
Razlog zbog koga iskreno mislim
da su moralne procene ljudskog nasilja
čist gubitak vremena,
je taj što one ne doprinose
ni razumevanju uzroka,
ni prevenciji nasilnog ponašanja.
Pitaju me da li verujem u ideju praštanja kriminalcima.
Moj odgovor na to je
da ne verujem u oproštaj
ništa više nego u osudu.
Tek kada celo društvo priđe
problemu nasilja kao problemu
javnog zdravlja i preventivne medicine,
a ne kao moralnom zlu,
tek kada promenimo
stavove, očekivanja i sistem vrednosti,
uspećemo da smanjimo nasilje.
Nećemo više da ga stimulišemo
kao što sada radimo.
Ako tražite pravdu, razočaraćete se.
To ne postoji.
Ljudi su proizvod svoje okoline.
Ako ih učite da budu rasisti puni predrasuda,
ako odrastaju u takvom okruženju,
zašto ih posle krivite?
Oni su žrtve svoje podkulture
i potrebna im je pomoć.
Moramo da izmenimo okruženje
koje uzrokuje devijantno ponašanje,
to je rešenje,
a ne da šaljemo ljude u zatvor.
Zato su opasni sudije‚ advokati,
sloboda izbora i slični koncepti,
koji pružaju netačne informacije.
Ova osoba je zla, ova je serijski ubica.
Serijske ubice se stvaraju,
kao što vojnici postaju serijske ubice sa puškama.
Oni postaju mašine za ubijanje,
ali njih ne smatramo ubicama
zato Å¡to je to “normalno”.
Krivimo ljude, kažemo za nekoga
da je nacista ako je mučio Jevreje.
Nije, vaspitali su ga da to radi.
Mogli bismo da kažemo da ljudi
imaju slobodu izbora
i da su slobodni da odlučuju
samo ako niko na njih ne utiče,
a to uopšte nije tako.
Na odluke svakog od nas utiče
kultura u kojoj živimo, naša porodica
i dominantne vrednosti.
Na nas se utiče i ne postoji sloboda izbora.
Koja je najbolja država na svetu?
Nisam obišao svet, ne znam
dovoljno o drugim kulturama da bih odgovorio.
Niko tako ne odgovori.
Bez razmišljanja kažu da je
Amerika najbolja zemlja na svetu.
Bili ste u Indiji? Nisu.
U Engleskoj? Nisu.
U Francuskoj? Ni tamo.
Na čemu temeljite taj stav?
Nemaju odgovor, pa se ljute.
Pitaju ko sam ja
da im govorim šta da mislie.
Nadam se da razumete da su ti ljudi zastranili.
Oni nisu odgovorni za svoj stav,
oni su žrtve kulture,
na njih utiče kultura u kojoj žive.
[4. deo: Uspon]
Kada pričamo o resursno-baziranoj ekonomiji,
obično postoji veliki broj prigovora…
[Hej!]
[Hej!]
[Stani malo!]
[To o čemu prčaš je marksizam, druže.]
[Staljin je pobio milijarde ljudi zbog takve ideje.]
[Moj otac je umro u gulagu!]
[Komunisto! Fašisto!]
[Ako mrziš Ameriku, idi!]
Polako, smirite se.
[Smrt novom svetskom poretku!]
[Smrt novom svetskom poretku!]
I dok je raslo bezumlje
šokirane i zbunjene publike,
govornik je dobio infarkt i umro,
a film proglašen komunističkom propagandom je uništen.
[Sistemska greška]
[Pokrenuta rezervna kopija, popravljeno]
Kada ovako nešto kažem članovima
nekog kluba pametnjakovića
kao što je Rimski klub ili neki sličan,
kažu da sam marksist.
Kakav marksista, odakle im ta ideja?
Uhvatili su se za stereotip i ne puštaju.
To je njihov sveti gral
i baš im je zgodno. Pitaju me
da li sam socijalista, komunista ili kapitalista.
Kažem da nisam ništa od toga.
Zar su to jedine opcije?
Te političke konstrukcije
su delo teoretičara ubeđenih da su
resursi planete neiscrpni.
Nijedna od ovih političkih filozofija
ne razmatra mogućnost krajnje nestašice.
I komunizam i socijalizam i slobodno tržište
i fašizam su deo društvene evolucije.
Ne možete samo preskočiti iz jedne
kulture u drugu,
postoje međusistemi.
Pre svih tih “izama” su životne potrebe
o kojima sam malopre pričao,
skup uslova neophodnih
za svaki naredni dah.
Vazduh koji udišete,
voda koju pijete, sigurnost,
dostupnost obrazovanja,
sve ono što delimo i koristimo,
a bez čega život nije moguć.
Moramo da se spustimo na zemlju.
Najvažnije u životu nije neki “izam”,
već analiza životnih vrednosti.
[Nedopustivo]
Prosta istorijska činjenica je
da dominantna intelektualna kultura
bilo kog društva odražava
interese dominantne grupe ljudi.
U robovlasničkom društvu
stavovi o ljudima i njihovim pravima
odražavaju potrebe robovlasnika.
U društvu zasnovanom na mogućnosti
jednog broja ljudi da kontrolišu i profitiraju
na račun miliona drugih,
dominantna intelektualna kultura
odražava potrebe te grupe ljudi.
Ako malo razmislite, videćete
da ideje koje prožimaju psihologiju,
sociologiju, istoriju,
ekonomiju i političke nauke,
suštinski odražavaju interese elite.
Akademici koji ih previše preispituju
guraju se u stranu
ili se proglašavaju radikalnima..
Dominantne vrednosti u kulturi
podržavaju i forsiraju
ono što ta kultura nagrađuje.
Pošto se danas uspeh i status
mere materijalnim bogatstvom
a ne stvarnim doprinosima,
jasno je zašto su stvari onakve kakve jesu.
Živimo u sistemu poremećenih vrednosti,
odvojeni od prirode,
gde je zdravlje pojedinca i društva
neuporedivo manje važno
od nagomilavanja bogatstva i profita.
Ovaj poremećaj kao virus
prožima svaki segment života:
vladu, medije, zabavu, čak i akademiju.
Ugrađeni zaštitni mehanizmi
čuvaju sistem od svega
što može da ga ugrozi.
Sledbenici monetarno-tržišne religije,
samoproklamovani čuvari statusa-kvo
traže načine da spreče svako mišljenje
koje osporava njihova uverenja.
Najpopularniji način je projektovani dualizam.
Ako niste republikanac, onda ste demokrata,
ako niste hrišćanin, sigurno ste satanista.
Ako mislite da društvo može da bude
bolje, da se, recimo,
brine za svakog čoveka,
onda ste utopista.
Najgora od svih je tvrdnja
da ako niste za „slobodno tržište”
onda ste protivnik slobode.
Ja sam zagovornik slobode!
Uvek kada čujete reč „sloboda”
ili frazu “intervencija vlade”
to kada se dešifruje, sasvim sigurno znači:
sprečavanje maksimizacije obrtanja novca
i stvaranja još novca u privatnom vlasništvu.
Kad god čujete fraze poput
„više pogodnosti za građane”;
„izbor slobode umesto tiranije” i slično,
uvek možete da ih tumačite isto
i naći ćete istu vezu svaki
put kad to izgovore.
Ovo možemo da nazovemo sintaksom,
vladajućom sintaksom značenja i vrednosti.
Koriste je i kada toga nisu svesni,
pa čak i ako kažu da nisu tako mislili,
to je ipak ono što rade.
Kao što koristimo gramatiku
i pridržavamo se pravila,
a da ih nismo ni svesni.
Nazivam to „sintaksom vladajućih vrednosti”.
Kada god upotrebe neku od fraza
„intervencija vlade”, „odsustvo slobode”,
„sloboda”, „progres” ili „razvoj”
možete to da prevedete na isto značenje.
Naravno, kad čujete reč “sloboda”,
obično uz nju ide
i reč “demokratija”.
Fascinantno je koliko ljudi danas
veruju da imaju stvarni uticaj
na postupke svojih vlada,
zaboravljajući da je
u našem sistemu sve na prodaju.
Jedino što je važno je novac
i niko ne sluša aktiviste
koji govore o etici i odgovornosti.
U tržišnom sistemu su političari, zakonodavstvo,
i svaka vlada na prodaju.
20 triliona dolara koje su banke dobile
od 2007. godine je suma
kojom bi, na primer, globalna
energetska infrastruktura mogla
da se zameni novom metodologijom.
Umesto toga, pomaže se institucijama
koje ne pomažu društvu,
koje bi sutra mogle da se
ukinu bez ikakve štete.
Nastavlja se prevara da politika
i političari postoje radi dobrobiti građana.
ÄŒinjenica je da je politika biznis,
i da je, kao i sve tržišne sisteme,
najviše od svega zanima lični interes.
Iskreno, ne verujem u političku akciju.
Sistem se sužava i širi po portebi,
prilagođava se promenama.
Pokret za građanska prava
se prilagođava onima čija je zemlja.
Znaju gde je njihov lični interes,
da je određena količina slobode dobra.
Povremeno glasanje daje ljudima
iluziju slobode i mogućnosti izbora.
Besmislen izbor, jer odemo kao robovi i kažemo
„Glasao sam”. Debata je završena
i pre nego što počne, a svi ostali
su marginalizovani i nabeđeni
da su komunisti ili nelojalni
ili kako se već kaže „čudaci”
i sad je to „zavera”. Uspeli su u tome.
Sve to samo da niko ne pomisli
da su se moćnici u stvari udružili.
To nije istina, ti si „čudak”, teoretičar zavere!
Dva su odbrambena mehanizma ovog
sistema koji stalno dolaze u prvi plan.
Prvi je ideja da ovaj sistem “pouzrokuje”
materijalni napredak koji postoji na planeti.
Nije tako.
Dva su osnovna uzroka
tog takozvanog “bogatstva”
i porasta populacije koji danas postoje.
Eksponencijani napredak tehnologije,
dakle naučna genijalnost,
i otkriće obilne ugljovodonične energije na kojoj
počiva čitav društveno-ekonomski sistem.
Slobodno tržište ili kapitalistički ili monetarni
tržišni sistem, nazovite ga kako hoćete,
samo eksploatiše ova dva dostignuća
uz nakaradni sistem interesa, uz neravnomerno
i nepravedno korišćenje i podelu plodova.
Druga odbrana su socijalne predrasude
stvarane dugogodišnjom propagandom.
Predrasude da svaki drugi
društveni sistem vodi ka tiraniji.
Pominju se imena Staljina, Maoa,
Hitlera i njihove žrtve.
Iako su ovi ljudi bili despoti
i zastupali despotska društvena rešenja,
kada razmišljamo o igri smrti
i sistematskom, svakodnevnom
masovnom ubijanju ljudi,
ništa nije uporedivo sa ovim danas.
Glad, bar ona u prošlom veku,
nije bila posledica nedostatka hrane.
već posledica ogromnog siromaštva.
Ekonomski resursi nisu ravnomerno raspoređeni.
Siromašni prosto nemaju novca
da kupe hranu
što bi mogli da imaju novca.
Ovo je primer strukturalnog nasilja.
Još jedan primer. U Africi i drugim područjima,
ali posebno akcentujem Afriku,
desetine miliona ljudi umire od side.
Oni ne umiru zato što
ne znamo da lečimo sidu.
U bogatim zemljama milioni obolelih
drže se zadivljujuće dobro
zahvaljujući terapiji koju primaju.
Ljudi zaraženi sidom u Africi
ne umiru zbog HIV virusa,
umiru jer nemaju novac za lekove
koji bi ih održavali u životu.
Gandi je jednom rekao:
„Siromaštvo je najsmrtonosniji oblik nasilja.”
Ovo je apsolutno tačno.
Ono ubija više ljudi nego svi ratovi u istoriji zajedno,
više nego sva ubistva,
više nego sva samoubistva.
Strukturalno nasilje ne samo da ubija
više od sveg nasilnog ponašanja,
strukturalno nasilje je
osnovni uzrok nasilnog ponašanja.
[Pad proizvodnje nafte]
Nafta je jedan od osnovnih elemenata
na kome je izgrađena današnja civilizacija.
10 kalorija energije – nafte i prirodnog gasa,
ode na svaku kaloriju u našoj ishrani.
Đubrivo se pravi od prirodnog gasa,
pesticidi od nafte. Mašine na naftu
sade, oru, navodnjavaju, žanju,
prevoze, pakuju. Umotavamo hranu
u plastiku, a sva plastika je nafta.
Na jednu auto-gumu ode
7 galona nafte. Nafta je svuda.
Samo zahvaljujući nafti danas na Zemlji
živi skoro 7 milijardi ljudi.
Otkriće ove jeftine energije,
ekvivalentne neprestanom radu
milijardi robova,
radikalno je promenilo svet u prošlom veku,
a populacija je porasla 10 puta. Međutim,
do 2050-te, zalihe nafte će zadovoljavati
potrebe manje od polovine ljudi
ako nastavimo sa ovakvim životom.
Potreba za promenom načina života je ogromna.
Danas se troši 6 barela nafte na 1 pronađen.
Pre pet godina, trošilo se
4 barela na svaki pronađeni.
Za godinu dana će se trošiti 8
na jedan koji se izvadi.
Ono što me uznemirava
je odsustvo bilo kakvog stvarnog napora vlada
i lidera naftne industrije da to promene.
Samo ponegde se koristi energija vetra
i ponegde energija plime.
Ima pokušaja da automobili budu štedljiviji,
ali to uopšte nije ozbiljno,
već samo sporadično,
što je prilično zastrašujuće.
Vlade koje vode ekonomisti koji ne mare
za sve ovo o čemu pričamo,
stimulišu potrošnju u nadi da će doći do boljitka,
da će da se vrate prošla vremena.
Nastavljaju da štampaju novac bez pokrića.
ÄŒak i ako se ekonomija oporavi
i ako dođe do ponovnog uspona,
biće to samo na kratko,
u najboljem slučaju na nekoliko meseci,
pre nego što zalihe opet presuše.
Cene će opet da porastu
i doći će do još dublje recesije.
Vrtimo se u začaranom krugu.
Ekonomski rast, besmislene
cene, a onda sve stane.
I sve se ponavlja, samo što sada
više nema jeftine energije.
Došli smo do kraja, proizvodnja nafte opada.
Ne možemo da je izvlačimo više i brže,
postrojenja se gase, cena nafte pada,
kao početkom 2009. A onda dođe do „oporavka”,
pa cena ponovo raste.
Nedavno se popela na oko 80$
po barelu, ali ni po toj ceni,
zbog finansijskog i ekonomskog kolapsa,
ljudi ne mogu da je priušte.
Danas se dnevno proizvodi 86 miliona barela.
Za 10 godina nečim će morati
da se zameni 14 miliona barela dnevno.
Ne postoji zamena
ni za 1% te potražnje.
Ako brzo nešto ne učinimo,
imaćemo ogromnu nestašicu energije.
Velika je greška što ranije nismo uvideli
da je potreban zajednički rad
na razvoju
održivih oblika energije.
Mislim da će naši unuci s pravom
moći da pitaju: „Znali ste
da trošite ograničena dobra,
zašto ste gradili ekonomiju
na nečemu što će da nestane?”
Po prvi put u ljudskoj istoriji
suočavamo se sa gubitkom resursa
ključnog za naš opstanak.
Suština cele priče je da,
iako ponestaje nafte, ekonomski sistem
i dalje forsira kancerogeni model rasta
da bi ljudi kupovali još automobila
da bi BDP i broj radnih mesta
rastao, iako se time propast ubrzava.
Postoji li alternativa ekonomiji
zasnovanoj na ugljovodoniku ?
Naravno, ali promene
ne možemo da ostvarimo unutar
protokola tržišnog sistema,
jer se tu nova rešenja mogu
primeniti samo putem mehanizma profita.
Ljudi ne ulažu
u obnovljivu energiju, jer tu nema zarade.
Ovo bi bilo moguće
samo uz velike troškove.
Tu nema nikakvog novčanog podsticaja,
a u ovom sistemu bez njega se ne radi.
Pad proizvodnje nafte
je samo jedna od mnogih posledica
sve bržeg uništavanja okoline i društva.
Polako nestaje i sveže vode,
koja je osnova naše egzistencije,
što trenutno oseća
2,8 milijardi ljudi, a do 2030-te
taj broj će da se popne na 4 milijarde.
Što se tiče hrane,
uništavanje zemlje na kojoj se
uzgaja 99,7% hrane
40 puta je brže od njenog obnavljanja,
a u poslednjih 40 godina
30% zemljišta postalo je neplodno.
Da ne pominjemo ugljovodonik,
kičmu poljoprivrede, sa čijim nestajanjem
gubimo i zalihe hrane.
S današnjom potrošnjom,
do 2030-te godine biće nam
potrebne dve planete za opstanak.
A šta je sa uništavanjem
biološke raznovrsnosti koja
dovodi do nestanka vrsta
i destabilizacije životne sredine?
Uz ove što smo pomenuli,
postoji stalni rast populacije,
pa se predviđa da će do 2030-te
biti više od 8 milijardi ljudi.
Samo proizvodnja energije
morala bi da bude 44% veća.
Pošto je novac jedini inicijator akcije, možemo li
da očekujemo da će države
moći sebi da priušti ogromne
promene neophodne za revoluciju
u poljoprivredi, proizvodnji vode, energiji?
Globalna dužnička šema
polako zaustavlja svet.
Trenutna nezaposlenost
postaće sasvim normalna
i svakodnevna stvar zbog
fenomena tehnološkog viška.
Ta radna mesta neće se vratiti.
Kakva je šira društvena perspektiva?
Siromaštvo se od 1970-te udvostručilo
zahvaljujući ovom sistemu.
S obzirom na trenutno stanje,
mislite da neće biti
sve više siromaštva,
patnje i masovnog gladovanja?
[Početak]
Neće biti nikakvog oporavka.
Ovo nije samo duga depresija
iz koje ćemo jednom izaći.
Nakon novih ekonomskih slomova
uslediće masovni građanski nemiri.
Kada države ostanu bez novca
za pomoć nezaposlenima,
kada ljudi sasvim izgube poverenje
u izabrane vođe, zahtevaće promenu
ukoliko se pre toga ne poubijamo
ili ne uništimo okruženje.
Plašim se da ćemo dospeti u ćorsokak
i to me ozbiljno brine.
Činimo sve što možemo da to izbegnemo.
Pred nama je velika životna tranzicija.
Suočeni smo sa suštinskom promenom
života kojim smo živeli tokom poslednjeg veka.
Moramo da usaglasimo ekonomiju
sa resursima planete,
a resursi su životinjski i biljni svet
i zdrava životna sredina.
Monetarni sistem neće da odustane
dok ne ubije i poslednje ljudsko biće.
Imajte na umu da će oni koji vladaju
da učine sve da ostanu na vlasti
Iskoristiće vojsku, lagaće,
svim sredstvima će da brane moć.
Neće se predati, jer ne znaju
za drugi sistem koji bi održao njihov soj.
[Uživo iz Njujorka]
[Globalni protesti ruše svetsku ekonomiju]
[London, uživo]
[Kina, uživo]
[Južna Afrika, uživo]
[Španija, uživo]
[Rusija, uživo]
[Kanada, uživo]
[Saudijska Arabija, uživo]
[Kriminal na zapadu u porastu]
[UN proglasile globalno vanredno stanje]
[Globalna nezaposlenost dostiže 65%]
[Strah od svetskog rata]
[Nestašice hrane zbog dužničkog sloma]
[Povuci reč]
[Mada još nema izveštaja o nasilju,
u toku su do sad neviđeni protesti,
bilioni dolara se sistematski podižu
sa bankovnih računa
širom sveta
i očigledno izbacuju
pred vrata centralnih banaka.]
[OVO JE TVOJ SVET]
[OVO JE NAÅ  SVET]
[REVOLUCIJA JE SADA]
[WWW.THEZEITGEISTMOVEMENT.COM]

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *